Opis
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 34 mm / 164 x 228 x 39 mm
- težina: 995 g / 1150 g
- broj stranica: 284
- papir: 120 g/m2, FSC certificiran
- prednja korica: troslojni pleksiglas ispunjen s 50% vode i 50% vulkanskog pijeska
- stražnja korica: drvo
- ovitak: crna eko-koža
- tisak knjižnog bloka: crni UV tisak
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
Nosio sam crno odijelo i bijelu košulju, crnu kravatu i crne cipele, ulaštene i sjajne: odjeću u kojoj bi mi inače bilo nelagodno, kao da sam u ukradenoj uniformi, ili da izigravam odraslu osobu. Danas mi je pružala utjehu svoje vrste. Na sebi sam imao primjerenu odjeću za težak dan.
Dopodne sam obavio svoju dužnost, izgovorio one riječi koje sam bio dužan izgovoriti, i iskreno ih mislio dok sam ih izgovarao, i onda, kad je služba završila, sjeo sam u auto i krenuo u vožnju, nasumično, bez plana, ne bih li ubio nekih sat vremena prije no što se opet vidim s ljudima koje već godinama nisam vidio i opet pođem rukovati i piti previše čaja iz svečanih porculanskih šalica. Vozio sam zavojitim, tek donekle upamćenim seoskim cestama Sussexa sve dok nisam shvatio da idem ka središtu mjesta, pa sam skrenuo čisto onako na još jednu cestu, a s nje lijevo, pa desno. Tek sada shvatim kamo to idem, kamo cijelo ovo vrijeme idem, i lice mi se zgrči od vlastite gluposti.
Vozio sam se prema kući koja već desetljećima nije postojala.
Bara je bila manja no što sam se sjećao. Na suprotnoj strani stajala je majušna drvena šupa, a pokraj puta prastara, teška klupa od drva i metala. Izguljene daske prije nekoliko su joj godina zeleno prebojali. Sjednem na klupu i zagledam se u odraz neba u vodi, skramu vodene leće uz rubove, pet-šest lopoča. Počnem svako toliko bacati lješnjak na sredinu bare, bare koju je Lettie Hempstock zvala…
Nije ju zvala morem, zar ne?
Bilo bi joj sada više godina nego meni, toj Lettie Hempstock. U ono je vrijeme bila tek koju godinu starija od mene, ma koliko da je smiješno govorila. Bilo joj je jedanaest godina. Meni je pak bilo… koliko, ono? Bilo je to nakon one tužne rođendanske proslave. To sam znao. Znači da mi je bilo sedam godina.
Upitam se jesmo li ikada pali u tu vodu. Jesam li je gurnuo u ovu baru s patkama, tu čudnu djevojčicu koja je živjela na imanju na samome dnu staze? Ostalo mi je sjećanje na nju u vodi. Možda je i ona mene gurnula.
Kamo je otišla? U Ameriku? Ne, u Australiju. Tako je. Nekamo vrlo daleko.
I nije to bilo more. Nego ocean.
Ocean Lettie Hempstock.
Prisjetim se toga, i prisjetivši se toga, prisjetim se svega.
Sišao sam na doručak. Majka je izgledala sretno. Rekla je: “Dobra vijest, dušo. Zaposlila sam se. U Optici Dickens traže optometričara, i hoće da počnem danas popodne. Radit ću četiri dana tjedno.”
Nije mi smetalo. Snaći ću se samostalno.
“I još jedna dobra vijest. Dolazi osoba da se brine za vas djecu dok me nema. Zove se Ursula. Spavat će u tvojoj staroj sobi na vrhu stuba. Bit će svojevrsna kućepaziteljica. Pazit će da budete siti, djeco, i čistit će kuću – gđu Wollery muči kuk, pa kaže da se nekoliko tjedana neće vratiti. Veliko će mi olakšanje donijeti spoznaja da je netko ovdje dok smo i tatica i ja na poslu.”
“Ostali ste bez novca”, rekao sam joj. “Rekli ste da sada više uopće nemate novca.”
“Zato sam se i zaposlila kao optometričarka”, rekla je. “A Ursula će vas čuvati za sobu i smještaj. Treba joj nekoliko mjeseci stanovanja u ovom kraju. Jutros je nazvala. Ima odlične preporuke.”