Melissa Harrison SVI KAD SMO U JEČMU

Zovem se Edith June Mather i rodila sam se nedugo po završetku Velikoga rata. George Mather, moj otac, imao je šezdeset jutara obradive zemlje zvane Wych Farm; nalazi se nedaleko, sve mi se čini.

Prije njega je moj djed Albert obrađivao ista polja, a prethodno ih je i njegov otac, koji je orao volovskom zapregom i sijao ručno. Rado si predočim moga brata Franka, ili možda jednoga njegovog sina, kako sad žive od nje; ali čitav je životni vijek prošao otkako sam posljednji puta bila na tim jutrima, a sve što se u međuvremenu zbilo spriječilo me u doznavanju.

Bila sam čudno dijete, što sad shvaćam – svakako u flegmatičnim, praktičnim očima obitelji ovdašnjih poljodjelaca. Više sam se voljela družiti s knjigama nego s drugom djecom, i roditelji su me često znali koriti zato što ostavljam poluobavljene zadatke jer me omeo bogatiji, živopisniji svijet unutar vlastite glave. A katkad sam i nehotice naglas razgovarala sa sobom, obično ne bih li zatomila misao ili uspomenu do kojih mi nije stalo. Otac bi se ponekad kucnuo po glavi i kazao mi da sam “trknuta” – tek u šali, sigurno – ali možda je, kad se osvrnem, imao pravo.

Bila sam trinaestogodišnjakinja 1933., godine u kojoj je naš okrug počeo trpjeti znamenitu – ili zloglasnu – sušu. Stigla nam je potajice; sjenokoša je bila izdašna, i otac je bio zadovoljan kada se plast ispleo, jer je znao da je sijeno suho i neće propasti; a to znači da će za konje biti dovoljno krmiva da izdrže zimu, i neće ga se morati kupovati. Ali bez kiše su odvodni kanali na poljima presušili, a do kolovoza se čak i bara za konje pokraj kuće svela na debelu zelenu skramu. Sjećam se kako je John Hurlock, naš konjušar, čabrovima nosio bunarsku vodu Mosesu i Malachiju kad bi se u tri sata vratili s polja; kao da je jučer bilo vidim kako su veliki konji pohlepno i bučno pili, kako bi on onda opet napunio čabrove, pa im prelio trzave sapi da im spere bijelo inje s kestenjaste dlake. Oh, voljena moja stvorenja, sigurno im je strašno nedostajalo zalaženje u svježu baru za konje, kao odvajkada prije, da se nadušak napiju.

Frank je tada već bio šesnaestogodišnjak, i radio je muške poslove na farmi; otac se počeo oslanjati na njega gotovo jednako koliko i na Johna. Moja sestra Mary, koja se tog proljeća udala za Clivea, već je imala sinčića, a iako je majka uprezala našu malu ženku ponija Meg u dvokolicu i vozila se jednom tjedno u Monks Tye sa štrucom kruha ili lojnim pudingom, rijetko smo je kada viđali na Wych Farmu. Kad je Mary otišla osjetila sam se neobično neizvjesno, kao da čekam ono što slijedi – premda ne bih znala reći što je to. Bilo mi je kao da sam u igri skrivača i čekam da me se nađe; ali to već predugo traje.

A naravno, suša je značila da su se žitna polja napatila, tako da je te godine žetva podbacila, uz urod pšenice od tek šesnaestak mršavih bušela po jutru.

“Seven Acres dogodine ostavljamo na ugaru”, rekao je otac kada su John i Doble, naš radnik, ušli na večeru nakon što su utovarili žito do kraja. Nije nam bio što bi se reklo Žetveni dom, ali bilo je tamnog piva, i šunke, i pudinga od kuhana žitkog tijesta, a majka je uobličila nekoliko snopova ječma u grubu figuru, te je stavila na kuhinjski stol. Frank je prekoputa mene naglo podigao pogled zbog toga što je otac rekao. Kad su pomagači sjeli na svoja mjesta, John je napomenuo da je Seven Acres koliko lani ležao na ugaru.

“Zar me misliš podučavati poljodjelstvu?” upitao ga je otac; samo što John nije odgovorio. Majka je sjela, ja sam ispod glasa izgovorila Zahvalu, i latili smo se jela.

Constance FitzAllen stigla je u Wych Farm pet mjeseci potom, na jarko crvenom biciklu. Bio je lipanjski dan, suh i topao, pa smo se bavili sjenokošom.

Naše je imanje prvo u dolini kosilo sijeno u godini. Najčešće smo počinjali šestog lipnja, osim kad bi datum pao u nedjelju, jasno; djed je držao da je prvi tjedan u lipnju uvijek suh. Svojedobno se Hullets, s više prisoja od nas, kosio tri dana prije, ali sada su ta kuća, voćnjaci i pomoćne zgrade stajali napušteni, a krov se staroga štaglja od crnih brvana napola urušio.

Mali smo Fordson dobavili iz Hulletsa; John nam je rekao da ga je tamošnji gazda kupio novoga od novca koji su dobili kad su im konje poslali na Frontu. Po strani od kratke kušnje, ipak, nismo se naročito služili njime, jer nam je zemlja bila preteška, a benzin preskup. Kao i većini sitnih zemljoradnika u okrugu, kosilica nam je bila s konjskom zapregom, kao od davnine kad su muški ručno kosili polja. Imali smo opružnu drljaču za razbijanje grumenja, bacajuću sijačicu, te crvenu žetelicu-vezalicu Albion za doba žetve, sve to s konjskom zapregom; otac ih je kupio odmah nakon Rata, smatrajući, kao što su mnogi, da će cijene ostati visoke.

Nisam smjela pomagati u pripremanju kosilice s dugim, srpastim sječivom, niti joj prilaziti dok radi. Umjesto toga bili su mi povjereni skrb nad brusom, da ne ispadne Johnu iz džepa uz drndanje željezne sjedalice, i istrčavanje na njegov povik da otjeram svaku pticu, poput jarebice ili ševe, koja leži na jajima u dugoj travi i odbija se maknuti. Koliko jučer smo našli gnijezdo kosca s tri jaja zagasitih mrljica; John je rekao da se majka ptica neće vratiti, kao i uvijek, pa sam ih nježno uzela i podvukla pod jednu našu kvočku da se ipak ispile.

Opazila sam Constance pri okretu na rubu polja; oslonila je bicikl na ulazna vrata i nasjela na gornju prečku. Nosila je komotne hlače s biciklističkim kopčama o gležnju, mušku košulju podvrnutih rukava i bila gologlava; stavila je dlan nad oči da ih zaštiti od jutarnjeg sunca, i smiješila se. To je bilo jako davno; no nikada neću zaboraviti pogled na nju ondje.

John ju je spazio u isti mah; razaznala sam mu to iz držanja leđa, iako nije dao znaka. Moses i Malachi su postojano nastavili koračati, kosilica je siktala, a mili se miris pokošene trave dizao svuda oko nas. Kad smo prišli ulaznim vratima saskočila je, i upitala sam se poznaju li se ona i John; ali imenom je oslovila mene, a ne Johna.

“Edith – jer ti si Edith, zar ne? Poštovanje – Constance FitzAllen. Čula sam da si u sjenokoši.”