Katherine Arden DJEVOJKA U TORNJU

150,00 Kn225,00 Kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku. Ako imate želju za svojim personaliziranim brojem od 001 do 500, javite nam se prije narudžbe (mailom ili porukom putem Facebooka) kako bismo provjerili je li dostupan, te vam ga rezervirali.

Očisti
SKU: N/A Kategorija:

Opis

Nakon zbivanja u Medvjedu i Slavuju narod je proglasio vidom obdarenu Vasilisu Petrovnu vješticom. Čak joj ni kralj zime Morozko ne može ponuditi životni odabir koji ne bi bio povratak u selo, uz brak, ili odlazak u manastir, pod veo. Vasja zato sama odabire treći put: postat će putnica, i vidjeti svijet na leđima svog predivnog pastuha Soloveja.

Ali u krajevima Velikog Kneževstva Moskovskog vlada pomutnja: razbojnici spaljuju sela i odvode naočitu žensku čeljad u ropstvo, razbojnici neuhvatljivi čak i samome Dmitriju Ivanoviču, velikome knezu.

Putnica će – razborito preimenovana u putnika Vasilija Petroviča, zvanog Vasja – doživjeti mnoga neočekivana priključenija u bespućima srednjovjekovne Rus’i pod tatarskim jarmom, i u tornju izdvojenih žena stolnoga grada Moskve pronaći odgovore na mnoga nerazjašnjena pitanja o vlastitoj prošlosti.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 158 x 219 x 27 mm / 164 x 228 x 32 mm
  • težina: 676 g / 806 g
  • broj stranica: 368
  • papir: Munken Polar 100 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: knjigoveško platno, simulirane daščice
  • izrada korica: sitotisak i simulirani duborez
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila

« 1 od 2 »

Vasja sijevne na noge i primi nož o pojasu. Krijese li se to oči u mraku?

Vasja ne uputi poziv – nije bila glupa – ali zurila je u smrekove grane nad sobom sve dok joj oči nisu zasuzile. Mali joj je nož hladan i žalosno sitan počivao u ruci.

Tišina. Zar joj se samo učinilo?

Tada se opet začuje smijeh. Vasja ustukne, bešumno, uzme zapaljenu kladu s vatre i poduhvati ju.

Dum, začuje. Dum još jednom – a onda jedna žena saskoči u snijeg u podnožju smreke.

Ili ipak ne žena. Jer kosa i oči ovog stvorenja bile su utvarno blijede, a sjajna koža boje zimske ponoći. Nosila je ogrtač boje sna, ali glava, ruke i stopala bili su joj goli. Vatra joj počne rumeno igrati po čudnom i ljupkom licu, a hladnoća joj očito nije smetala. Dijete? Žena? Čortica. Neki noćni duh. Vasji u isti mah lakne i obuzme ju još jači oprez.

“Babuška?” reče oprezno. Spusti zapaljenu zublju. “Uz moju ste vatru dobrodošli.”

Čortica se uspravi. Oči su joj bile daleke i blijede poput zvijezda, ali usta joj se izviju, vesela kao dječja. “Ljubazna putnica”, reče lako. “Trebah to i očekivati. Pusti kladu, dijete; neće ti trebati. Da, sjest ću uz tvoju vatru, Vasilisa Petrovna.” Rekavši to, spusti se u snijeg uz plamenove i odmjeri Vasju od glave do pete. “Daj!” reče. “Dođoh ti u posjet; mogla bi me barem ponuditi vinom.”

Vasja, nakon malo oklijevanja, pruži posjetiteljici mješinu medovine. Nije bila tako glupava da uvrijedi stvorenje koje kao da je palo s neba. Ali – “Znate mi ime, babuška”, usudi se Vasja. “Ja vaše ne znam.”

Izraz nasmiješenih usta se ne promijeni. “Zovu me Polunočnica”, reče, pa otpije. 

U davnini, kad su Mongoli tek počeli nadirati kroz Rus’, Moskva je bila gruba i skorojevićka trgovačka ispostava – tek usputno bitna osvajačkoj Hordi naspram divota Vladimira, Suzdalja i samog Kijeva.

To nije bilo dovoljno da grad ostane stajati nakon dolaska Tatara, ali Moskva je imala domišljate knezove, pa su na tinjajućem zgarištu podjarmljivanja Moskovljani smjesta prionuli na pretvaranje svojih osvajača u saveznike.

Odanost Hordi koristili su za promicanje vlastitih nastojanja. Kad bi kanovi zatražili poreze, moskovski bi ih knezovi isporučili, cijedeći svoje bojare da ih namire. Zauzvrat su zadovoljni kanovi davali Moskvi više teritorija, i još više: patent nad Vladimirom i naslov velikoga kneza. Tako su vladari Moskovskoga napredovali, a mala je kneževina rasla.

Ali kako je Moskovsko raslo, tako je Zlatna Horda slabila. Zagrižene zavade među djecom Velikoga Kana potresale su prijestolje, pa se među moskovskim bojarima počelo šaputati: Tatari nisu čak ni kršćani, a ne mogu zadržati čovjeka na prijestolju ni šest mjeseci prije no što se pojavi neki drugi da položi pravo na nj. Zašto, onda, plaćamo daću? Zašto smo vazali?

Dmitrij je, smion ali i praktičan, motrio nemir u Saraju, shvatio da Kanu knjigovodstvo sigurno kasni bar pet godina, pa potiho posve prestao plaćati daću. Novac je radije zgrtao, a svog je svetog bratića, brata Aleksandra, odaslao u zemlju pogana kao uhodu, da im izvidi razmještaj. Saša je, pak, poslao pouzdana prijatelja, brata Rodiona, u Lesnaju Zemlju, očev dom, s upozorenjem na rat koji se kuha. 

Dvorovoj je dvorišni duh, rjeđi od domovoja, manje shvaćen, a katkad svirep. Ovaj se polako odlijepi od svjetlosti zvijezda i blatnjave zemlje, s izgledom hrpe prljava snijega, nejasan kao što su svi čortovi u Moskvi nejasni.

Vasji bi drago što ga vidi.

“Opet ti”, reče, iskezivši zube. “Provalila si mi u dvor.”

“Da spasim tvoga gazdu”, odvrati mu Vasja.

Dvorovoj se osmjehne. “Možda bih htio novoga gazdu. Crveni vrač će probuditi spavača i ušutkati zvona, a onda mi narod možda opet počne ostavljati darove.”

Spavača… Vasja oštro odmahne glavom. “Ne možeš ti birati i izvolijevati”, reče mu. “Vezan si za svoj narod u dobru i u zlu, i moraš mu pomagati kad zatreba. Ne kanim ti nauditi. Hoćeš li mi sada pomoći?” Ona ispruži ruku, oprezno, i prinese krvave prste dvorovojevom hladnom, izobličenom licu.

“Što bi htjela od mene?” upita oprezno dvorovoj, kad je vonjao po njenoj krvi. Sad je bio više od puti nego od snijega.

Vasja mu se osmjehne, hladno. “Stvori buku”, reče. “Probudi cijelu kletu palaču. Vrijeme za tajne je prošlo.”