Neil Gaiman SREĆOM, MLIJEKO…

80,00 kn225,00 kn

Ilustrirao Chris Riddell

Luksuzno neograničeno i neobrojčano izdanje, izrađeno za sve čitatelje, a s kutijom dostupno samo izravno od Mitopeje.

Obriši
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Tata je otišao kupiti mlijeko da ja i seka možemo pojesti pahuljice za doručak.

Nema ga.

Nema ga sto godina.

Mislili smo da je sreo poznanika u dućanu, ali ovo stvarno nema smisla.

Evo ga!

Tata uđe u kuću, donese mlijeko i krene objašnjavati što mu se zbilo…

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije:
  • težina:
  • broj stranica: 160
  • papir knjižnog bloka: FSC certificiran
  • papir predlista i zalista: FSC certificiran
  • ovitak: FSC certificiran karton i četverobojni otisak
  • dorade korica: UV lak
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi

U hladnjaku je bilo samo soka od naranče. Ničega drugog što bi se dalo staviti na pahuljice, osim ako ne smatrate da bi kečap, majoneza ili kiselina za krastavce bili ukusni uz Svemiruljice, što ja ne smatram, kao ni moja mlađa sestra, premda je ona znala već jesti dosta čudne stvari, kao, recimo, gljive u čokoladi.

“Nema mlijeka”, reče seka.

“Stvarno nema”, rečem joj, dok sam gledao iza pekmeza u hladnjaku za svaki slučaj. “Nema ga nimalo.”

Naše mame nije bilo, jer je otišla na jednu konferenciju. Predstavljala je radnju o gušterima. Prije odlaska nas je podsjetila na sve ono važno što se mora dogoditi dok je nema.

Naš tata je čitao novine. Čini mi se da on ne obraća naročito pažnju na svijet dok čita novine.

“Jesi li me čuo?” upitala ga je naša mama, koja je sumnjičava. “Što sam upravo rekla?”

“Ne zaboravi odvesti djecu sutra na probu orkestra; u srijedu navečer je violina; zamrznula si po objed za sve dane dok si na putu i na svakom napisala za koji je dan; drugi ključ kuće je kod bračnog para Nicolson; vodoinstaler dolazi u ponedjeljak prijepodne i sve dotad se na katu ne smije ići na zahod, niti puštati vodu; hrani zlatnu ribicu; voliš nas i vraćaš se u četvrtak”, rekao je naš otac.

Mama se nato iznenadila.

“Da, točno”, rekla je. Sve nas je izljubila. Zatim je rekla: “Oh, mlijeko nam je pri kraju. Morat ćeš otići do dućana da kupiš još.”

Nakon što je otišla, tata je skuhao kavu. Još je ostalo malo mlijeka.

Odmrznuli smo Objed Br. 1, ali malo smo zabrljali cijeli postupak, pa smo otišli u indijski restoran. Prije odlaska na spavanje tata nam je skuhao vruću čokoladu da nam bude lakše dok mame nema.

To je bilo sinoć.

Sada tata uđe u kuhinju. “Pojedite pahuljice”, reče nam. “Ne zaboravite, danas popodne je proba orkestra.”

“Ne možemo pojesti pahuljice”, reče moja sestra, žalosno.

“Ne znam zašto”, reče otac. “Ima puno pahuljica. Imamo Svemiruljice i müsle. Imamo zdjele. Imamo žlice. Žlice su odlične. Slične su vilicama, samo što manje bodu.”

“Nemamo mlijeka”, rečem.

“Nemamo mlijeka”, reče sestra.

Gledao sam tatu dok je razmišljao o tome. Izgledao je kao da se sprema predložiti da doručkujemo nešto za što ne treba mlijeko, poput kobasica, ali onda se očigledno sjetio da bez mlijeka ne može popiti kavu. Sav se snuždi jer mu neće biti kave.

“Sirota dječice”, reče. “Skoknut ću na brzaka do dućana na uglu. Donijet ću mlijeko.”

“Kako dugo ga već nema?” upita me sestra.

“Sto godina”, odgovorim joj.

“To sam i mislila”, reče seka.

Popijemo sok od naranče. Sestra krene vježbati violinu. Predložim joj da prestane svirati, i posluša me.

Seka mi se počne kreveljiti.

“Koliko to već traje?” upita me.

“Više stotina godina”, rečem.

“A ako se više ne vrati?” upita.

“Valjda ćemo jesti krastavce”, odgovorim joj.

“Krastavci nisu doručak”, reče mi sestra. “A ionako ne volim krastavce. Da mu se nije dogodilo nešto loše? Mama bi okrivila nâs.”

“Bit će da je sreo nekog prijatelja u dućanu,” rečem, “pa se zapričao i izgubio pojam o vremenu.”

Kušam suhu Svemiruljicu, čisto pokusno. Nije valjala bez mlijeka.

S ulaza se začuje tup i tres, i uđe naš otac.

Možda će vam se također svidjeti…