Katherine Arden MEDVJED I SLAVUJ

150,00 Kn225,00 Kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku. Ako imate želju za svojim personaliziranim brojem od 001 do 500, javite nam se prije narudžbe (mailom ili porukom putem Facebooka) kako bismo provjerili je li dostupan, te vam ga rezervirali.

Očisti
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Na rubu ruske divljine zima traje glavninu godine, a snježni zapusi nadvisuju kuće. Ali mladoj Vasji je to dom, gdje u zimskoj noći sjedi uz peć s najmilijima, dok im dadilja priča skaske. O Žar-ptici, o Finistu, o Babi Jagi – i o Morozku, Mrazu, plavookom đavlu zime koji za mrzlih noći dolazi po duše na samrti. Mudrima valja strahovati od njega, a i skrbiti za duhove ognjišta, staje i dvorišta koji štite nastambe ljudi.

No Vasjina pomajka ne želi ni čuti za takve običaje: kao kći velikog kneza moskovskog udana protiv svoje volje u daleku Lesnaju Zemlju, Ana se oslanja na novog popa Konstantina, karizmatičnog propovjednika i slikara ikona, u nastojanju da odvrati seljane od starih navada i izvede ih na put bogobojaznosti.

Ali kako skrb za domaće duhove jenjava, tako se prijetnja domu povećava; urod podbacuje, drvo u peći brže izgara dok slabije grije, a na rubu šume budi se strašna sila koja bi inače prespavala zimu. Vasja, koja vidi i sluti štošta što ostali ne mogu, mogla bi biti jedina nada selu – ali mlado žensko čeljade u ruskim zemljama XIV. stoljeća ima pred sobom samo dvije mogućnosti: udati se, ili zarediti.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 158 x 219 x 25 mm / 164 x 228 x 30 mm
  • težina: 670 g / 800 g
  • broj stranica: 332
  • papir: Munken Polar 100 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: knjigoveško platno, simulirane daščice
  • izrada korica: sitotisak i simulirani duborez
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila

« 1 od 2 »

Vasja nikad nije vidjela nijednog Tatara, pa nije imala jasan pojam o veličini utvrde koja bi joj trebala da se od dotičnoga zaštiti. Svejedno, ona sumnjičavo promotri jamu. “Nije baš velika.”

Aljoša prevrne očima. “Zato ju i kopam, zekane”, reče. “Da ju povećam. Daš li mi još?”

Vasja mu krene pružiti medenjak, ali onda zastane. “I ja bih iskopala jamu i strijeljala Tatare.”

“Pa, ne možeš. Nemaš ni luk ni štihaču.”

Vasja se namrgodi. Aljoša je dobio nož i luk na dar za sedmi imendan, ali cjelogodišnje preklinjanje njoj nije urodilo nikakvim plodom, što se naoružavanja tiče. “Nema veze”, reče ona. “Mogu ja kopati štapom, a otac će mi kasnije darovati luk.”

“Ma nemoj.” Ali Aljoša ne prigovori kad mu je Vasja pružila pola kolača i otišla potražiti štap. Nekoliko su minuta radili složno i šutke.

Ali kopanje štapom ubrzo dojadi, čak i ako se svako toliko poskoči ne bi li se pogledom potražilo zlobne Tatare.

“Pravi smo kršćani, baćuška”, promuca ona. “Uzimamo sakrament i štujemo ikone. Ali nikad nam nije bilo ovoliko teško. Vrtove nam ljetne kiše potopiše; gladovat ćemo prije promjene godišnjeg doba.”

Ona zastane, i lizne si usne.

“Pitam se – ne mogu se ne upitati – nismo li uvrijedili drevne? Černoboga, možda, koji ljubi krv? Baka je oduvijek govorila da će do silne nesreće doći ako se on ikada okrene protiv nas. A sad strahujem za svog sina.” Pogleda u njega, nijemo i molećivo.

“Radije se boj”, zareži Konstantin. Prsti su ga svrbjeli da primi kist; trudio se smoći strpljivosti. “Time iskazuješ svoje istinsko pokajanje. Ovo je doba kušnje, kad će Bog prepoznati svoje odane sluge. Valja ti istrajati, pa ćeš ubrzo spoznati kraljevstva kakva ni zamisliti ne možeš. Stvorovi o kojima zboriš su lažni: opsjene za kušnju neopreznih. Drži se istine i sve će biti dobro.”

Okrene joj leđa i posegne za bojama. Ali njen se glas opet začuje.

“Ali ne treba meni kraljevstvo, baćuška, tek dovoljno da sina preko zime prehranim. Marina Ivanovna se držala starih navada i djeca nam nikad nisu gladovala.”

Cijeloga tog dana oluja je brisala smrznutim zemljama sjeverne Rus’i. Seljani su trčali u kuće i stavljali zasune na vrata. Čak su i vatre u pećima Dmitrijeve drvene palače u Moskvi plesale i trnule. Sve ono staro i bolesno znalo je da mu je odzvonilo, pa jenjavalo u leleku vjetra. Živo se križalo na osjet prolaska sjene. Ali s padom noći zrak se smiri, a nebo ispuni obećanjem snijega. Oni koji su se oduprli pozivu smiješili su se, jer su znali da će preživjeti.

Tamnokos čovjek izađe između dva drveta i podigne lice prema oblacima raskidanom nebu. Oči su mu sjale nezemaljskim plavetnilom dok je promatrao sve gušće sjene. Ruho mu je bilo od krzna i ponoćnog brokata, premda je došao u sumračno pograničje gdje zima popušta pred obećanjem proljeća. Svud po zemlji rasle su visibabe.

Pjesma propara novorođenu noć, piskutava i tiha i mila. Dok se osvrtao prema njoj, Morozko okusi tamniju stranu magije koju je pokrenuo, jer ga glazba podsjeti na tugu: na spore sate bremenite kajanjem. Tu tugu nije osjetio – nije bio u stanju osjetiti – već tisuću godina.

Svejedno nastavi hodati, sve dok ne stigne do drveta na kojem je slavuj pjevao u mraku.

“Maleni, hoćeš li poći natrag sa mnom?” reče.