Opis
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x ? mm / 164 x 228 x ? mm
- težina: ? g / ? g
- broj stranica: 536
- papir: Arcoset 90 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: termolabilno platno s efektom kamena
- tisak korica: sitotisak i srebrni foliotisak
- dorada korica: reljefni žig Gormenghasta
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- zaštitna kutija: Materica Clay 180 g/m2, srebrni foliotisak
I
Titus je sedmogodišnjak. Zabran mu je Gormenghast. Podojen je sjenama; odgojen, reklo bi se, mrežama obreda: za uši, odjecima, za oči, labirintom kamena; u tijelu mu je ipak nešto drugo – drugo od te sjenovite baštine. Jer on je prije i iznad svega dijete.
Obred, dojmljiviji od svakoga ljudskog, odupire se usidrenoj tami. Obred krvi; poskočne krvi. Te živosti svijesti ne duguju ništa precima mu, već balavim nositeljima, bilijunima dubokim, djetinjstva globusa.
Dar jarke krvi. Krvi što se smije kad načela mrmore: “Plači.” Krvi što oplakuje kad suhi zakoni grakću: “Raduj se!” O, malena revolucijo u silnim sjenama!
Titus sedamdeset sedmi. Nasljednik ruševna vrhunca: mora koprive: carstva crvene hrđe: otisaka obreda do gležnja u kamenu.
Gormenghasta.
Povučen i ruševan tmuri se u umbri: u pamtivječnom klesarstvu: u kulama, u traktovima. Korodira li sve? Ne. Duž avenije tornjića pirka zefir; cvrkuće ptica; bujica se kida od zagušene rijeke. Duboko u šaci kamena migolji šaka lutke, toplo buntovna na ukočenom dlanu. Duž sjene se širi titraj. Jedan se pauk budi…
A tama promiče između likova.
II
Tko su likovi? I što je doznao o njima i o domu mu od onoga dalekog dana kad ga je grofica Groan rodila u sobi prepunoj ptica?
Doznao je alfabet volta i voda; jezik tamnih stuba i noćnog leptira pod gredama. Velike su mu dvorane zagasita igrališta: poljane su mu četvorine: stabla su mu stupovi.
I doznao je da uvijek ima očiju. Očiju što motre. Stopa što slijede, i šaka da ga pridrže kad se muči, da ga dignu kad padne. Kad se osovi pogleda bez osmijeha. Visoke se prilike klanjaju. Neke u draguljima; neke u prnjama.
Likovi.
Živi i mrtvi. Obličja, glasovi što vrve mu u umu, jer ima dana kada živi nemaju tvari, a mrtvi su na djelu.
Tko su ti mrtvi – te žrtve nasilja koje više ne utječu na smislenost Gormenghasta doli besmrtnim posljedicama? Jer tamni se kolutovi i dalje mreškaju, a kretanje teče preko naježenih voda makar utopljeni kamenovi miruju. Likovi koji su Titusu puka imena, iako mu je jedan otac, a svi su bili na životu kad se rodio. Tko su oni? Jer dijete će čuti za njih.
Po grubim marginama života zamka – marginama razvedenim do razmjera obale burom ojedena otoka – neki su likovi stajali ili se postupno primicali središnjoj osi. Izlazili su iz naviranja bezgranična nijekanja – svevremenskih, neproničnih voda. No što su ovi koji staju na hladni žal? Valjda će ovoliko bremenito prostranstvo iznjedriti bar
bogove; ljuskave kraljeve, ili stvorenja koja će raskriljena tamom oviti oba obzora. Ili pjegava Sotonu mjedena čela.
Ali ne. Nije bilo nijedne ljuske, nijednog krila.
Bilo je premračno da ih se vidi gdje gaze; premda je ta mrlja sjena, prevelika za jednu priliku, navještavala nailazak tog vremešnog skupa profesora, kroz čije će šake Titus neko vrijeme morati migoljiti.
Ali nije bilo vela polumraka nad mladićem visokih ramena koji je sad ulazio u omanju odaju podosta sličnu ćeliji s ulazom u prolazu od kamena suha, siva i gruba poput kože slona. On se okrene na vratima i osvrne niz hodnik, a hladna mu se svjetlost odrazi s ispupčene bijele grude čela.
Kako uđe, tako zatvori vrata za sobom, te navuče zasun. Okružen bjelinom zidova doimao se, za kretanja odajom, osebujno odvojen od malog svijeta oko sebe. Prije kao da se to sjena mladića, sjena visokih ramena, kretala po bjelini, nego stvarno tijelo kroz prostor.
Na sredini odaje počivao je neukrašen stol, oblikovan od kamena. Na njemu su se, i smješteni na okup otprilike pri sredini radne plohe, nalazili stolna boca za vino vitičasta vrata, nekoliko svežnjeva papira, pero za pisanje, poneka knjiga, noćni leptir priboden na čep od pluta, te pola jabuke.
Pri prolazu kraj stola on uzme jabuku, odgrize zalogaj i vrati je na mjesto ne usporivši korak, a zatim iznenada počne u svakom pogledu izgledati kao da se smanjuje od stopala naviše, ali pod odaje neobično se spuštao, a on je tom kosinom krenuo ka zastrtu otvoru u zidu.
Prođe ga za trenutak, a tama iza zastora primi ga takorekuć u sebe i zamuti mu rubove oštrog tijela.
Ušao je u nerabljen dimnjak iz razine tla. U njemu je bilo mračno kao u rogu, a taj mrak nije toliko ublažavao koliko produbljivao slijed malih, sjajnih zrcala s krajnjim odrazima zbivanja iz onih soba što se, jedna nad drugom, nalaze uz dimnjačko okno uzdignuto od mladića u mraku do visoka zraka u lutanju po vremenom načetim krovovima što, grubi i ispucali kao ustajali kruh, užasno rumene na znatiželjnim zrakama zalaska Sunca.
Kroz proteklu je godinu uspio steći pristup upravo u dotične sobe i hodnike, jedne iznad drugih, smještene uz dimnjak, i probušiti rupe kroz kamene zidove, drvo i žbuku – što nije lako kad se koljena i leđa upinju o suprotne zidove neosvijetljena okna – tako da se svjetlost do njega u mraku okna probijala iz otvora ne širih od sitniša. Ta bušenja je, naravno, morao izvoditi u pomno biranim prilikama, kako se ništa ne bi posumnjalo. Povrh toga, rupe je morao probušiti na probranim mjestima, najtočnije moguće, da odraze prirodne prednosti soba.
Pritom je pomno izabirao sobe koje bi vrijedilo motriti tu i tamo, bilo iz puke naslade prisluškivanja samog po sebi – ili iz stremljenja k ostvarivanju vlastitih nakana.
Na Bellgroveovom satu, jednog predvečerja, Titusu se po prvi put osvijesti pojam boje: pojam da sve ima boju: da sve ima vlastitu osobitu boju, te da se svaka osobita boja mijenja s obzirom na položaj koji zauzima, svjetlo koje na nju pada i ono što je okružuje.
Bellgrove je napola spavao, kao i većina učenika. U učionici je bilo vruće, uz obilje zlatna trunja. Velik je sat monotono otkucavao. Jedna je zunzara polako zujala po vrućim prozorskim oknima, ili s vremena na vrijeme lijenim trzajima prolazila od klupe do klupe. Za svakog bi je prolaska pored pojedinih klupa tintom umrljane ručice pokušavale uhvatiti, ili bi ravnala fijuknula umornim zrakom. Katkad bi sjela, na trenutak, na tintarnicu ili učenički ovratnik straga, pa si počela kositi prednje nožice, te stražnje nožice, trljati ih, oštriti ih, dorađivati ih, ili kao dama u odijevanju za bal navlačiti duge, nevidljive rukavice.
O, zunzaro, loše li bi ti prošla na balu! Ondje ne bi bilo nikoga tko umije plesati bolje od tebe; ali okretalo bi ti se leđa: bila bi im isuviše originalna: bila bi ispred svojega vremena. Ostale se dame ne bi znale kretati tvojim koracima. Nijedna ne bi odisala tim sjajnim indigom s čela ili boka – ali, zunzaro, one to ne bi ni htjele. U tome i leži agonija. Zujanje njihova razgovora nije tvoje, zunzaro. Ti ne znaš za skandale, za usputna čavrljanja, za laskanja, za žargon: prošla bi beznadno, sve i ako si navukla duge rukavice. Napokon, tvoja raskoš na neki je način stravična raskoš. Drži se ti tintarnica i vrućih okana učionica, pa zuji kroz duge ljetne sate. Neka ti otkucaji velikog sata daju kontrapunkt. Neka ti fijuk brezove grančice, prasak papirnate kuglice, zavjereničko sašaptavanje budu vječni sudruzi.
Kroz naraštaje učenika, zuji, zunzaro, zuji kroz ljetne zatvore – jer učenicima je dosadno. Kucaj, sate, kucaj! Mladi Scarabee hrusti se na tučnjavu sa Sloggerom – mladi Dogseye čezne pređu dudovih svilaca – mali Jupiter zna za vivkovo gnijezdo. Kucaj, sate, kucaj!
Šezdeset sekundi ide u jednu minutu; šezdeset minuta ide u jedan sat; šezdeset puta šezdeset.
Šestice se pomnože, pa se doda koliko ništica? Dvije. Reklo bi se. Šest puta šest je trideset šest. Trideset šest uz dvije ništice je 3600. Tri tisuće šest stotina sekundi ide u jedan sat. Četvrt jednoga sata još ima do dudovih svilaca – do Sloggera – do vivkova gnijezda. Zuji, mušice, zuji! Kucaj, sate, kucaj! Podijeli iznos od 3600 sa četiri, pa oduzmi to malo vremena koje ti je trebalo da sve to izračunaš.
Devet stotina sekundi! Ma, čudesno! čudesno! Sekunde su sasvim sitne. Jedna – dvije – tri – četiri – sekunde su sasvim goleme.
Prsti umrljani tintom opipavaju uvojak nad čelom – ploča im više nije crna, nego umrljano siva. Prethodne tri lekcije daju se tu nejasno razabrati jedna iza druge – kao u zračnoj perspektivi. U magli prilika iz zaborava – zemljovida iz zaborava – jezika iz zaborava.
