Opis
Jedanaestogodišnja Ollie povučena je među šestašima i nalazi utjehu u knjigama. Pa kad naiđe na ženu spremnu baciti knjigu u rijeku, to joj ne može dopustiti – i Ollie dođe u posjet starinske knjige na čijim koricama piše samo naslov: Tijesni prostori.
Kad razred pođe autobusom na izlet do obližnje uspješne farme, Ollie počinje otkrivati poveznice između tog mjesta i opisa u knjizi – za koju se ispostavlja da je djelo žene iz devetnaestog stoljeća čija se sudbina neraskidivo vezala uz sudbinu braće Jonathana i Caleba Webstera, te zagonetnog lika koji im se upleo u živote, bezimenog i smješkavog lika.
A kad autobus na povratku zađe u gustu izmaglicu i nenadano se pokvari, Ollie će na nenadan način dobiti poruku koja sve mijenja: BJEŽI.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 150 x 210 x 20 mm
- težina: 350 g
- broj stranica: 184
- papir: AD Offset 100 g/m2, FSC certificiran
- ovitak: Kunstdruck Matt 300 g/m2, FSC certificiran
- tisak korica: četverobojni + UV lak
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: šivani oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca
- straničnik (dostupan samo izravno od Mitopeje)
Ollie se okrene.
Većina šestaša motala se po travnjaku ispred škole i gledala kako Coco Zintner skakuće kao buha – vrisak je ispustila ona. Coco bi se u trupi cvjetnih vila osjećala kao kod svojih. Imala je krupne, nakošene i ledeno plave oči. Crvenkasto plava kosa bila joj je toliko crvenkasta da je na suncu izgledala ružičasto. Dalo se zamisliti da Coco ujutro izmili iz narcisa i za doručak srkne nektar. Ollie je bila pomalo ljubomorna. Sama je imala guste i neuredne smeđe kovrče i nitko je nikada neće pobrkati s cvjetnom vilom. Samo, podsjeti se Ollie, ako mi Phil Greenblatt nešto ukrade, barem sam dovoljno krupna da ga kresnem.
Phil Greenblatt je ukrao šljokičastu bilježnicu od Coco. Istu onu koju je Coco brzo zaklopila kada ju je g. Easton prozvao. Phil je sad ignorirao pokušaje Coco da mu je preotme – bijući stopu viši od nje. Coco je bila majušna. S lakoćom je podigao bilježnicu nad glavu Coco, okrenuo traženu stranicu i počeo se podrugljivo smijuljiti. Coco je ojađeno kriještala.
“Hej, Briane”, pozove Phil. “Pazi ovo.”
Coco brizne u plač.
Brian Battersby je bio zvijezda školske hokejaške momčadi, premda mu je bilo tek dvanaest godina. Bio je daleko niži od Phila, ali izgledao je nekako skladnije oblikovan, umjesto da mu udovi strše kao u bogomoljke. Naslonio se na cigleni zid školske zgrade i sa zanimanjem promatrao Phila i Coco.
Ollie se počne ljutiti. Coco nikome nije bila pretjerano draga – upravo se doselila iz grada i svojim ciktavim oduševljenjem svima je išla na živce. Ali, stvarno, rasplakati je u školi?
Brian pogleda u bilježnicu koju mu je pokazao Phil. Slegne ramenima. Ollie se učini da on izgleda kao da mu je više od svega neugodno.
Coco se još jače rasplače.
Tata je bio u kuhinji. Pjesme Simona i Garfunkela svirale su iz zvučnika, uz pratnju zveketanja loncima. Podigavši glas da ga se čuje kroz glazbu, tata dobaci: “Jesi to ti, Ollie?”
“Ne”, reče Ollie, i dalje malko uzdrmana. “Poštar je. Netko mi je upravo poslao psića, macu i ponija za rođendan.”
“Sjajno”, oglasi se tata iz kuhinje. “Poni može kositi travu, a macom ću osobno nahraniti gđu Hu.” Tata nije volio mačke. Gđa Hu je bila sovuljaga nastanjena u mrtvom orahovu stablu na najdaljem kraju dvorišta. “Ali psića smiješ zadržati”, doda tata velikodušno. “Iako mislim da ti je rođendan u travnju.”
“Ha-ha”, reče Ollie. Prijeđe škriljčane pločice u predvorju, obiđe pijanino, uđe u dnevni boravak. Usput je sve ono čudno što je danas popodne doživjela počne manje obuzimati.
Ollien tata je prodavao solarne panele. Taj posao mu je bio sasvim u redu. Ali stvarna mu je ljubav bila izrađivanje. Ollie ga nikad nije vidjela mirnih ruku, još otkako je bila beba. Kroz duga je ljetna popodneva izrađivao ptičje kućice ili namještaj; navečer je kuhao ili pleo ili joj pokazivao način izrade tanjura na grnčarskom kolu.
Večeras se tata posvetio pečenju kruha. Miris se osjećao po cijeloj kući. Ollie onjuši. Kruh s češnjakom. Ima tu i umaka od rajčice. A tata je, opazivši je na ulasku u kuću, upravo istresao hrpu tjestenine u lonac kipuće vode. Špageti. Sjajno. Umirala je od gladi.
Ollie pogleda kroz prozor, povirivši pokraj Briana.
Na cestu se spustila teška magla, a crne su krošnje stršale iz nje kao prsti utopljenika. S lijeve strane ceste bio je gvozd. Na desnoj su se sterala kukuruzišta, pod paskom mrkih strašila. Izmaglica je bila tako gusta da im je odbijala svjetlost farova u oči. Bus je posve sporo milio. Ollie nehotice stisne knjigu.
Posvuda se mrmorilo i ustrašeno hihotalo.
“Baš čudno.”
“Gle tu maglu.”
“Moram piškiti.”
Bus je milio sve sporije i sporije. Izmaglica se zgušnjavala. Ollie nije prepoznavala gdje su; nije znala ni koliki su već put prešli. Gledala je kroz prozor. Kad se digne izmaglica…
Ali nije bila prekretnica godine. Povrh toga, njena je knjiga bila samo priča.
Lagano se zaustave. Autobus zakašljuca i krepa.
Na trenutak, potpuni tajac.
Zatim provala buke.
“Mislim da se bus pokvario!”
“Ja bih doma!”
“Izgubili smo se!” prodere se Mike Campbell, premda je to bilo glupo. Kako bi se mogli izgubiti?
Ollie je još uvijek gledala kroz prozor. Žute jesenje krošnje postale su crne i vretenaste, kao da ih je u protekle tri minute pohodila zima. Široka, glatka cesta kroz prirodu pretvorila se u staru, ispucanu vrpcu što otječe i iščezava među drvećem, i dalje oplakanim izmaglicom. Gdje su to oni?
Vozač autobusa polagano ustane. Povici se stišaju. Vozač se okrene. Činilo se da je postao i viši i širi. “Eto,” reče im vozač, obuhvativši ih pogledom, “najbolje vam je da krenete odavde. Kad padne mrak doći će po sve koji ostanu.”
