Ava Reid VUČICA I ŠUMLJAK

12,00  (90,41 kn) 45,00  (339,05 kn)

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga naljepnica na vakumiranom ovitku.

TEČAJ: 1 EUR = 7,53450 HRK SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

U svome je selu Évike jedina žena lišena magije, što jasno znači da su je se bogovi odrekli. Suseljani smatraju da povod leži u miješanoj joj krvi – otac joj je bio Jehul, ubirač poreza za širitelje patrivjere iz Király Széka, prijestolnice Régországa.

Danas kralj – već četvrti otkako je sveti István prešao na patrivjeru i počeo zatirati stara vjerovanja – šalje pripadnike Svetog reda Šumljaka po poganke iz gvozda, po žene s vučjim ogrtačem koje se više ne vrate. Tako je Évike ostala bez majke u dobi od deset godina.

Ako ništa drugo, Évike ne mora brinuti da će Šumljaci odvesti nju: manjak magije štiti je barem od toga, jamči joj ostanak u selu gdje je svi mrze…

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 160 x 219 x 33 mm / 164 x 228 x 38 mm
  • težina: 575 g / 850 g
  • broj stranica: 396
  • papir: 100 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: crna eko-koža
  • dorada korica: aplikacija, termalni tisak
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: crna satenska svila
  • zaštitna kutija: Curious Collection Skin Red, 135 g/m2, mat crni foliotisak

Drveće se mora privezati prije zalaska Sunca. Kad nam Šumljaci dolaze, uvijek nastoji pobjeći.

Vješte kovačice prave željezne kolčiće i zabijaju ih kroz korijenje drveća u zemlju, da ne mogu s mjesta. Kako nas dvije nemamo dara za kovanje, Boróka i ja pronosimo dugačko uže, te svako drvo pored kog prolazimo obuhvaćamo u nespretne petlje i traljave uzlove. Kad završimo, to nam izgleda kao mreža divovskog pauka, stvorenja koje se možda pomolilo iz šume. Od te pomisli čak i ne zadršćem. Nema toga što može izaći iz drveća a da bi bilo gore od Šumljaka.

“Što misliš, koju će?” upita me Boróka. Zapadajuće sunce probija se kroz mjestimičnu katedralu krošanja i stvara joj šare na licu. Suze joj se biserno skupljaju u kutovima očiju.

“Virág”, kažem. “Uz imalo sreće.”

Boróka izvrne usta.

“Makar slutim da će do polovice puta Šumljacima dojaditi njeno blebetanje o predznacima vremena, pa će je baciti u Crno jezero.”

“Ti se to šališ.”

Pa naravno. Ne bih nijednoj poželjela Šumljake, ma koliko da me šibala, ma koliko da me zlobno korila, i ma koliko da sam sati morala strugati njen ohlađeni gulyás iz jučerašnjeg lonca. Samo, lakše mi se zgražati nad Virág nego brinuti da bih mogla ostati bez nje.

Okrenem se na peti, i za kosom mi se protegne plavičast plamen. Suspregnem ciktaj, te uzaludno počnem tapšati po plamenu. Jedino to hoće od mene, tako razrogačenu paniku, i dobiju je. Vatra se učas ugasi, ali u grlu mi gori dok stupam prema Katalin i ulizicama.

“Strašno mi je žao, Évike”, kaže Katalin. “Krajnje je teško ovladati ognjotvorstvom. Sigurno mi se omakla ruka.”

“Zaista je šteta što ti je teško izvoditi tako jednostavnu vještinu”, brecnem se na nju.

Izjavom samo zaradim novi zborni smijeh. Vučjoj se kapuljači na glavi Katalin usta izvijaju u ružno reženje, staklastih i slijepih očiju. Ogrtač joj je navlas iste boje kao kosa, bijel kao trbuh šarana ili, ako ćemo ljubazno, prvi zimski snijeg. Naznačuje da je vidjelica.

Dođe mi da joj strgnem taj besprijekorni ogrtač, da gleda dok ga povlačim po blatu riječnog korita. Sitan, nijem dio mene zagrnuo bi se njime, ali znam da bih se samo osjetila patvoreno.

“Može biti da mi je”, Katalin će, uz slijeganje ramenima. “A može mi i druga tvoriti vatre nakon što postanem seoski táltos.”

“Virág još nije umrla.”

“Naravno da neće uzeti tebe, Évike”, ustraje, prečuvši me. “Nego neku koja može pripaliti više od iskre.”

“Ili iscijeliti više od napukle kosti”, oglasi se Írisz, članica njenoga umišljenog čopora vučica.

“Ili iskovati više od igle”, doda ona druga, Zsófia.

“Pustite ju na miru”, kaže Boróka. “Ne smijete biti tako okrutne, pogotovo na šumljački dan.”

Pred više od sto godina u Régországu su svi štovali naše bogove. Istena, boga neba, stvoritelja polovice svijeta. Hadaka Uru, vodiča ratnika do smrtonosna udarca. I Ördöga, boga Podsvijeta, koga nevoljko priznajemo kao stvoritelja neugodnije polovice svijeta.

Onda je došla patrivjera, maršem vojnika i svetih ljudi na sjever s Vespazijanskog poluotoka. Opisujemo je kao bolest, a kralja Istvána zarazila je do užasne mjere. Potaknut novostečenom i grozničavom predanošću, prihvatio se širenja patrivjere kroza sva četiri područja Régországa, uz ubijanje muške i ženske čeljadi koja je odbila štovati Prinkepatriosa. Sljedbenici starih bogova – sada s prezirom nazvani poganima – utekli su u gvozd Ezer Szem i tu podigli seoca ne bi li si u miru održali vjeru, te se oboružali magijom starih bogova.

Možda će vam se također svidjeti…