Opis
Marlinchen i dvije joj sestre žive s ocem čarobnjakom u Oblji, gradu koji Rodinja brzo odvodi od magije i dovodi u industrijsko doba. Pretvorene u jedva više od turističke atrakcije za dana, ove posljednje prave vještice noću bježe u grad ka čudima suvremenosti, poput baleta…
Smješten u svijet Vučice i Šumljaka, ovaj se roman temelji na u nas slabo znanoj bajci braće Grimm.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 27 mm / 164 x 228 x 32 mm
- težina: 600 g / 750 g
- broj stranica: 300
- papir: 100 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: žuta eko-koža
- dorada korica: UV i termalni tisak
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: zelena satenska svila
- zaštitna kutija: Soft Skin Green 135 g/m2, žuti foliotisak
Pogledam pod krevet i otkrijem da čudovišta nema. Nema ga od jutros, kad su ga rumeni prsti zore stjerali natrag u najdraže mu skrovište u Ružinom vrtu, gdje si voli oviti bodljikavi rep oko debla borovice. Ondje leži, ispruženo i siktavo, dok ga ja ili jedna sestra ne odemo nahraniti ostacima kokošjih kostiju ili ga počeškati iza ušiju. Od svih stvorenja iz naše kuće njega se najlakše utaži.
Navečer je vrt iskričav od točkica krijesnica, šuštav od šaputanja vjetra u vrbovim krošnjama, ali inače je tih i miran. S prozora svoje sobe vidim ga svog raznobojnog, zbijenih, nabreklih živica i bršljana što se prevlači po našoj hrđom istočkanoj kapiji. Ako netko iz Oblje prođe ulicom kraj naše kuće, možda osjeti kako mu se zelene vitice ovijaju oko gležnjeva ili začuje šapat paprati kroz ogradu. Prolaznici uzvrate šaptom: glasinama o Zmiju Vaščenku s tri čudne kćeri.
Dok sam bila mlađa, te su me zlobne riječi tjerale na plač. Sada, s dvadeset tri godine, umijem se oglušiti na njih ili čak uživati u njima uz pomirenu, izopačenu gorčinu, dok stežem šaku oko te stare rane. Napokon, što zlobnije govore, to se bolje posluje. Glasine nam nose klijente na prag poput mačke koja stavlja izubijani plijen gospodaru pod noge. Što izopačenija i mučnija da je glasina, to nam više klijenti zjakaju u sestre, kao da im je ljepota tepih od baršuna stavljen preko rupe u podu, nešto što bi ih moglo odvesti u propadanje.
Moje su sestre lijepe bez obmanjivanja ili umjetnih preinaka, što je moja kletva, zapravo, a ne očeva. Očeva kletva vazda mu brani da bude bilo čime zadovoljan, tako da on smatra moje sestre lijepima, a u isti mah nedovoljno lijepima. Takvu je kletvu na njega bacila Titka Maca, posljednja istinska vještica u Oblji. Otac je dao sve od sebe da joj pokvari poslove, ne bi li sâm ostao posljednji istinski čarobnjak u gradu, našto mu je uzvratila na jedini način dostupan jednoj vještici. Naravno, nakon toga je doista postao posljednji istinski čarobnjak u gradu, pa niti time nije bio zadovoljan.
U svoje dvadeset tri godine vidjela sam kako vrt zauzima i čitavi niz drugih stvorova, te počela smatrati te stvorove našima. Ognjenu guju, koja izgleda poput obične zmije sve dok ne dođe na otvoreno sunce, kad joj crna krljušt zablista plameno jarkim odsjajem. Govori ljudskim glasom, ne pomičući usta: glas ti nekako nastaje u glavi kao da si sama dočaravaš te riječi. Obeća ti svilene rupčiće ili keramička crnca, a ako ih prihvatiš, njeni ti se darovi uobliče u šaci, nastali ni iz čega – za izvjesnu cijenu: mlijeko iz tvoje dojke. Samo, čak i ako joj je platiš, ujutro ti se svi ti darovi pretvore u slamu i balegu. Ne znam što se dogodi ako od nje zatražiš nešto više od trica, ni zašto bi bilo ne znam kako grozno podojiti jednu guju. Sad je ispratim pogledom dok zavija našim vrtom poput prolivena ulja, dok za sobom ostavlja blijede krpe odbačene kože.
Tu je i naš liho, sirotan, koji je ostao bez doma kada su rodinjski geodeti isušili ritove unaokolo Oblje. Jedino mu oko sja kao fenjer u tami, a brada mu je duga i bijela poput lišaja izrasla preko brvna. Od zahvalnosti na našemu gostoprimstvu u lihu se stvorila prekomjerna potreba za zaštitom mene i sestara, te je počeo gristi gležnjeve naših klijenata prilikom prolaženja kroz vrt do kuće. Nakon što smo zbog liha morali platiti stotinu rubalja, te umalo primili posjet gradskoga glavnog inspektora, otac ga je pomno zatvarao u vrtnu šupu svakog puta kad smo primale posjete. Kada sam ga u najnovijoj prilici došla pustiti odatle, već si je progrizao rupu kroz drvenu oplatu i naduren se povukao u Ružinu lijehu estragona.
Krajnje pomno smo pokrpale rupu, jedna po jedna držeći stražu zbog mogućeg dolaska tate, pa opet zatvorile liha. Undine mu je još htjela začepiti usta, da suzama ne probudi oca, ali to mi je djelovalo neizrecivo okrutno, pa sam je uspjela odgovoriti. Pri udaljavanju od šupe čula sam kako ustrašeno cvili.
“Izvode Bogatira Ivana”, reče Ruža. “Kao i svake večeri, sigurno. Kad bi tata to doznao, dobio bi mlade.”
Sva se zgrozim nad tom pomišlju. Bogatir Ivan najslavniji je balet u Oblji, i donosi iskvarenu inačicu jedne bajke iz očevog kodeksa, u preradi pod utjecajem Rodinje i općenitog zuba vremena. Naslovni Ivan pretvorio se iz stepskog ratnika u sveca, a nevjesta mu više nije glavarova kći, već je carevna, dok se kroz niz drugih sitnih preinaka bajka pretvorila u nešto drugo, meni jedva prepoznatljivo.
Ali to godi Obljanima, a što je važnije, godi i Rodinjanima. Ti su novopridošlice stigli mašući barjacima cara i govoreći o pojmovima poput oblikovanja krajobraza i urbanističkog plana, ili pak uz grbove privatnih tvrtki koje su iscijedile svaku kap iz nadničara Oblje, te se pokupile odavde, nakon čega su ih zamijenile druge, pod drugačijim grbovima, ali s istim ciljem isisavanja grada. Upravo zbog njih luka u Oblji sada vrvi od trgovine s istokom, baš kao što su i zbog njih naše ulice položene uredno poput žbica kotača. Ne mislim na njih suviše često, osim što imamo očevu uputu da ih zanemarujemo ako nam se pojave na kapiji, sve dok se ne udalje.
Samo što se sada teatar dupke napunio, od lakta do lakta, ljudima koji su došli gledati scenski nastup baš jednog pridošlice iz Rodinje. Pogledam Ruži preko ramena u program ne bih li otkrila kako se taj zove, kao da bih mogla doznati nešto važno od njemu iz osebujnoga mu rasporeda slova. Ona je prstom upravo prelazila gore pa dolje po stranici, ovlaš prolazeći kroz njegov životopis.
“Ovdje stoji kako je on najmlađi prvi baletan u jednoj rodinjskoj baletnoj trupi svih vremena”, reče. “Tek je dvadesetjednogodišnjak. Što je zaista tužno, zar ne?”
“Zašto bi to bilo tužno?”
“Zato što”, reče ona, “kakve mogućnosti imaš kad si već u dobi od dvadeset jedne godine ostvario sve o čemu većina ljudi može jedino sanjati? Cijeli ostatak života i dalje stoji pred tobom, samo što nema puta kojim bi mogao nastaviti.”
Dođe mi žao, nekako, što sam je to pitala.
