Opis
Pod ulicama Londona leži svijet o kakvom većina ljudi ne može ni sanjati.
Kad Richard Mayhew zastane pomoći djevojci koju je zatekao kako krvari na pločniku, običan mu se život promijeni u tren oka.
Taj dobrostivi čin odvede ga u prostor ubojica i anđela, blijedih djevojaka u crnom baršunu, uz Zvijer u labirintu i erla zvanog Earl čiji je Court u kompoziciji podzemne željeznice. U neobično poznat, no potpuno osebujan svijet.
To je Podlondon, grad ljudi koji su propali kroz procjepe. A za Richarda Mayhewa pustolovina tek počinje.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 26 mm / 164 x 228 x 29 mm
- težina: 590 g / 725 g
- broj stranica: 316
- papir: FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: tamno siva eko koža
- tisak korica: aplikacija
- tisak knjižnog bloka: UV crni tisak
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
Večer uoči odlaska u London Richard Mayhew nije baš mogao reći da naročito uživa.
Početkom te večeri mogao je reći da naročito uživa: uživao je u čitanju oproštajnih čestitki, kao i u primanju zagrljaja od izvjesna broja ne sasvim neprivlačnih mladih dama koje je imao priliku upoznati; mogao je reći da uživa u upozorenjima o zlima i opasnostima Londona, kao i u daru bijelog kišobrana s planom londonskog Undergrounda na sebi koji su mu momci kupili zajednički prikupljenim sredstvima; mogao je reći da uživa i u prvih nekoliko krigli piva; ali onda je, sa svakom sljedećom kriglom piva, mogao reći da sve manje uživa; sve dok sada nije sjedio i drhtao na pločniku pred pabom u škotskome mjestašcu, uz odvagivanje suprotstavljenih prednosti povraćanja i suzbijanja povraćanja, u čemu baš nije mogao reći da uživa.
U samom su pabu Richardovi prijatelji nastavljali slaviti njegovu skoru selidbu s oduševljenjem koje je, kako je Richard to doživljavao, polako već graničilo sa zluradošću. Samo je tako sjedio na pločniku, čvrsto držao nov, zamotan kišobran, i pitao se je li mu stvarno bilo pametno odlučiti otići na jug, u London.
“Bilo bi ti pametnije držati otvorene oči”, reče prepuknut, starački glas. “Odvest će te otud dok nisi stigao reći niti Jack Robinson. Ili privest’ otud, ne bi me čudilo, da znaš.” Dva britka oka pogledaju ga iz kljunasta, prljava lica. “Je li sve u redu s tobom?”
G. Croup je zaposlio Rossa na prethodnoj Plutajućoj tržnici, priređenoj u Westminsterskoj opatiji. “Smatrajte ga”, reče g. Vandemaru, “kanarincem.”
“Pjeva?” upita g. Vandemar.
“Sumnjam; iskreno i potpuno sumnjam.” G. Croup prođe prstima kroz mlitavu narančastu kosu. “Ne, vrsni moj prijatelju, mislim to metaforički – prije u smislu ptica koje odnose u rudnike.” G. Vandemar kimne, polagano shvativši: da, kanarinac. G. Ross inače nema druge sličnosti s kanarincem. Golem je – krupan gotovo kao g. Vandemar – i krajnje zapušten, te sasvim ćosav, i govori vrlo malo, premda se potrudio i jednom i drugom kazati da rado ubija živa stvorenja, i da mu to stvarno ide od ruke; a to je g. Croupa i g. Vandemara uveselilo, uvelike onako kako bi Džingis-kana uveselio mlad Mongol koji se sada kočoperi jer je poharao prvo selo ili spalio prvu jurtu. On je kanarinac, samo što nikad pojma neće imati o tome. Pa tako g. Ross uđe prvi, u zamazanoj majici i plavim trapericama punim skorenih mrlja, a Croup i Vandemar krenu za njim, u elegantnim crnim odijelima.
Na četiri jednostavna načina promatrač može razlučivati g. Croupa i g. Vandemara: prvi, g. Vandemar je dvije i pol glave viši od g. Croupa; drugi, g. Croup ima svijetle, porculanski plave oči, a oči g. Vandemara su smeđe; treći, dok je g. Vandemar oblikovao prstenove koji mu rese desnu šaku od četiri lubanje gavrana, g. Croup ne nosi opaziv nakit; četvrti, g. Croup voli riječi, dok je g. Vandemar uvijek gladan. Također, nimalo si ne sliče.
Richard nije, ni u jednom dijelu hoda, zastao da razmisli. Nije nad ovim ni imao slobodnu volju. Negdje u razboritom dijelu glave netko mu je – onaj normalni, razboriti Richard Mayhew – govorio da se ponio baš apsurdno: da je samo trebao pozvati policiju, ili Hitnu; da je opasno dizati ranjenika; da je stvarno, ozbiljno, pošteno razljutio Jessicu; da noćas mora spavati na kauču; da si kvari jedino dobro odijelo; da djevojka baš gadno smrdi… ali Richard je i dalje stavljao nogu pred nogu, i, uz grčeve u rukama i bolove u leđima, i zanemarivanje pogleda prolaznika, samo hodao dalje. I napokon se nađe u prizemlju svoje zgrade, i teturavo popne stubištem, te stane pred vrata svojeg stana i shvati da je ostavio ključeve na stoliću, unutra…
Djevojka položi prljav dlan na vrata, i ona se otvore.
Nisam očekivao da mi bude drago što se vrata dobro ne zaklapaju, pomisli Richard, pa unese djevojku – nogom zatvorivši vrata za sobom – i polegne je na svoj krevet. Košulja mu je sprijeda bila puna krvi.
Ona se činila polusvjesnom; sklopila je oči, ali treperavo. On smakne s nje kožnu jaknu. Imala je dugu posjekotinu duž lijeve nadlaktice i ramena. Richardu zastane dah. “Čuj, pozvat ću doktora”, reče tiho. “Čuješ me?”
Oči joj se otvore, razrogačene od straha. “Molim te, nemoj. Bit će sve u redu. Nije ružno kako izgleda. Samo mi treba sna. Neću doktore.”
“Ali tvoja ruka – tvoje rame—”
“Bit će mi dobro. Sutra. Molim te.” To je bilo jedva više od šapta.
“Ovaj, valjda, u redu”, a jer mu se razbor počinjao nametati, reče: “Čuj, smijem li te pitati—”
Ali zaspala je. Richard uzme staru maramu iz ormara i čvrsto joj njome omota lijevu nadlakticu i rame; da mu još ne umre od krvarenja dok je nije uspio odvesti doktoru. I onda na prstima izađe iz svoje sobe i zatvori vrata za sobom. Sjedne na kauč, pred televizor, i upita se što je učinio.
