Kazuo Ishiguro POKOPANI DIV

11,00  (82,88 kn)

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku. Ako imate želju za svojim personaliziranim brojem od 001 do 500, javite nam se prije narudžbe (mailom ili porukom putem Facebooka) kako bismo provjerili je li dostupan, te vam ga rezervirali.

TEČAJ: 1 EUR = 7,53450 HRK SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Rimljani su odavno otišli, a Britanija postojano propada. Ali barem su prestali ratovi koji su nekoć harali cijelom zemljom. Axl i Beatrice, bračni par vremešnih Brita, odluče da je napokon došlo vrijeme da pođu kroz tu napaćenu zemlju izmaglice i ruševina ne bi li pronašli sina kojega godinama nisu vidjeli, sina kojega se jedva sjećaju.

Znaju da će ih čekaju mnoge nedaće – pa i čudne i nezemaljske – ali ne mogu predvidjeti kako će im putovanje otkriti mračne i zaboravljene kutke uzajamne ljubavi. A ne mogu ni znati da će im se putom pridružiti jedan saski vitez, siroče koje mu je štićenik, i jedan vitez – odreda, poput Axla i Beatrice, na neki način lišeni vlastite prošlosti, ali neumoljivo željni utjehe, kao i bremena, prisjećanja života u punini.

Katkad zvjerski, katkad zagonetan, uvijek duboko dirljiv, sedmi roman Kazua Ishigura prosvjetljava pričom o činu zaboravljanja i snazi sjećanja, mnogostruko primjenjivom pripoviješću o ljubavi, osveti i ratu.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 160 x 219 x 28 mm / 164 x 228 x 32 mm
  • težina: 660 g / 805 g
  • broj stranica: 328
  • papir: Munken Polar 100 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: bijela eko-koža
  • tisak korica: četverobojni
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila
  • prozirna ispupčenja na eko-koži: patentirana

« od 2 »

Neki od vas će imati vrsne spomenike prema kojima živi mogu pamtiti zlo koje ste pretrpjeli. Drugi će pak imati tek grube drvene križeve ili obojene kamenove, dok će ostali među vama morati ostati skriveni u sjenama povijesti. U svakom slučaju, sudjelujete u davnašnjoj povorci, pa uvijek ostaje mogućnost da je kameni humak diva bio podignut kao znamen mjesta neke takve davnašnje tragedije kad je nedužna nejač bila poklana u ratu. Izuzev toga, nije se lako domisliti razlogu iz kojeg bi stajao. Vidi se zašto bi na nižem tlu naši preci mogli poželjeti da znamenjem obilježe neku pobjedu ili pak kralja. Ali zašto naslagati teško kamenje do visine što nadmašuje čovječju na jednom ovako visinskom i zabačenom mjestu?

“Zovem se Wistan, gospodine, i iz ritova na istoku dolazim na putovanje ovim krajevima zadaćom koju mi je dao moj kralj.”

“Ah. Doista ste daleko od doma.”

“Daleko od doma, gospodine, tako da bi mi ove ceste trebale biti neznane. No kao da mi se na svakom zavoju probudi još jedna daleka uspomena.”

“Onda mora biti, gospodine, da ste jednom već prošli ovuda.”

“Mora biti tako, a čuh da se nisam rodio u močvarama, već u zemlji zapadnije odavde. Te tim veća sreća htjede, gospodine, da nabasah na vas, jer slutim da biste mogli biti Sir Gawain, iz istih tih zapadnih krajeva, za kojega se dobro znade da ovuda jaše.”

“Gawain sam, dašta, nećak onog velikog Arthura koji nekoć vladaše ovim zemljama tako mudro i pravednički. Godine provedoh skrašen na zapadu, ali u današnje vrijeme Horace i ja putujemo kuda već smijemo.”

“Kad bi mi vlastiti sati pripadali, odjahao bih na zapad jošte danas da udahnem zrak te zemlje. Ali dužan sam ispuniti svoju zadaću i požuriti natrag s viješću proisteklom iz nje. No doista je čast upoznati jednog viteza velikoga Arthura, k tome još i nećaka mu. Koliko god da sam Sas, njegovo ime poštujem.”

“Ali, Axle, mi se više nimalo ne sjećamo tih dana. Ni svih godina koje su otada prošle. Ne sjećamo se svojih razjarenih prepirki, kao ni sitnih užitaka koji nam stvarahu mile uspomene. Ne sjećamo se ni sina, ni razloga koji ga je odvojio od nas.”

“Možemo si vratiti sva ta sjećanja, princezo. K tome, osjećaj koji u srcu gajim prema tebi uvijek će istrajavati, što god ja pamtio ili zaboravljao. Nije li i tebi tako, princezo?”

“Je, Axle. Ali u drugu ruku se pitam nije li to što osjećamo danas u srcu poput ovih kapi kiše što i dalje padaju na nas s poškropljenog lišća ove tu krošnje, iako je sa samog neba odavno prestalo kišiti. Pitam se ima li bez sačuvanih sjećanja ikakva drugog puta za našu ljubav doli da izblijedi i umre.”

“Bog ne bi dopustio nešto takvo, princezo.” Axl to reče tiho, gotovo sebi u bradu, jer i sâm je osjećao kako mu se iz nutrine uzdiže neki neimenovan strah.