Opis
Neil Gaiman pri oblikovanju fantastike oduvijek crpi nadahnuće iz mitološke starine. Sad se vraća jednom od svojih najdražih izvora i bravurozno prepričava velike sjevernjačke pripovijesti.
U Nordijskoj mitologiji Gaiman vjerno prenosi sačuvane priče o bogovima iz panteona Sjevera: o Odinu, svevišnjemu, mudrom, odvažnom i lukavom, o sinu mu Thoru, nepojmljivo snažnom, no ne i najmudrijem, te o Lokiju, sinu diva, Odinovom bratu po krvi, a i varalici i nenadmašnom obmanjivaču. Tim tisućljetnim pričama, koje znamo iz niza međusobno često nesravnjivih izvora, zapisanih tek nakon što se u te bogove prestalo vjerovati, Gaiman sada daje strukturu romana.
S početkom u stvaranju legendarnih devet svjetova, s prikazom ključnih pothvata bogova – katkad tragičnih, katkad podosta smiješnih – i sa svršetkom u Ragnaroku, kraju svijeta, smaku svega, Nordijska mitologija pruža nadahnut uvid u ostavštinu jedne minule kulture, prenoseći iskru njenog pjesništva u naše vrijeme.
Thorova je supruga bila ljepotica Sif. Pripadala je Asima. Thor ju je volio zbog nje same, i zbog njenih plavih očiju i svijetle puti, zbog rujnih usana i zbog osmijeha, i volio je njenu dugu, dugu kosu, boje zasada ječma na izmaku ljeta.
Thor se probudi, i zagleda u usnulu Sif. Počeše se po bradi. Zatim potapše suprugu ručerdom. “Što ti se dogodilo?” upita je.
Ona otvori oči, boje ljetnog neba. “O čemu ti to?” upita ga, pa pomakne glavu i sva se zbuni. Pridigne prste do svoga glatkog rumenog tjemena i dotakne ga, pa ga oprezno počne pipkati. Zatim pogleda u Thora, sva užasnuta.
“Moja kosa”, reče samo.
Thor kimne. “Nema je”, reče. “Oćelavio te je.”
“On?” upita Sif.
Thor ne reče ništa. Opaše se svojim pojasom snage Megingjordom, koji mu je udvostručivao pregolemu moć. “Loki”, reče. “Loki je to skrivio.”
“Zašto to kažeš?” reče Sif, mahnito se pipajući po ćelavoj glavi, kao da će joj se kosa vratiti od drhtavih dodira prstiju.
“Zato što”, reče Thor, “kad god nešto pođe po krivu, prvo što svaki put pomislim jest da je Loki za to kriv. To mi uštedi puno vremena.”
Pitate li se odakle je pjesništvo? Odakle nam popijevke koje pjevamo i pripovijesti koje pripovijedamo? Upitate li se katkad kako to da neki snivaju silne, mudre, krasotne snove i prenose te snove kao pjesništvo svijetu, da ih se pjeva i prepričava dokle god Sunce izlazi i zalazi, dokle god Mjesec bude rastao i opadao? Jeste li se ikada zapitali zbog čega jedni umiju stvarati prelijepe popijevke i pjesme i pripovijesti, dok mi drugi ne umijemo?
Duga je to priča, i nikome ne služi na čast: ima u njoj umorstva, i lukavstva, laži i gluposti, zavođenja i progona. Poslušajte.
Bogovi stignu u Aegirov golemi dvor uz rub mora. “Mi došli”, dovikne Thor, koji je bio na čelu družine. “Priredi nam gozbu!” Aegir je bio najsilniji među morskim divovima. Supruga mu je bila Ran, ona čija mreža prikuplja utopljene u moru. Devet njegovih kćeri morski su valovi.
Aegir nije imao želje nahraniti bogove, ali nije imao ni namjere zavaditi se s njima. On pogleda Thora u oči i reče: “Priredit ću gošćenje, i bit će to najvrsnija gozba koju je itko od vas dosad doživio. Moj sluga Fimafeng svakog će od vas revno uslužiti, donositi vam hrane koliko vam god u trbuh stane, tamnog piva koliko god popiti možete. Imam samo jedan uvjet: priredit ću gozbu, ali najprije mi morate donijeti kazan dovoljno velik da u njemu svarim tamnog piva za sve vas. Vrlo vas mnogo ima, a têk vam je golem.”
Aegir je dobro znao da bogovi takav kazan nemaju. A ako nema kazana, on ih ne mora uslužiti gozbom.