Imogen Hermes Gowar SIRENA I GĐA HANCOCK

80,00 kn (10,62 €) 350,00 kn (46,45 €)

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku.

TEČAJ: 1 EUR = 7,53450 HRK SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Jedne rujanske večeri 1785. godine trgovac Jonah Hancock začuje silovito lupanje na vratima kuće. Na pragu ugleda jednog kapetana iz svoje flote, sa skrivenom sitnicom u ruci. Za tu je sitnicu prodao cijeli Hancockov brod: to je preparirana sirena.

Kao sirenin čovjek, Hancock će izletjeti iz svojega svijeta brodograditelja i trgovaca iz Deptforda, te dospjeti u visoko društvo Londona. Na izdašnom će predstavljanju sirene upoznati skupu kurtizanu Angelicu Neal, najzanosniju ženu koju je u životu vidio. Taj će susret sve promijeniti.

Imaju li stremljenja njih dvoje cijenu? I hoće li se oni moći oduprijeti razaranju koje sirene, kako to kazuje predaja, sa sobom uvijek donesu?

Ova minuciozna rekonstrukcija minulog svijeta u sebi spreže pronicljiv pogled na zenit britanskoga merkantilističkog imperija i intiman uvid u način na koji je žena dužna živjeti u takvom društvu.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 160 x 219 x 33 mm / 164 x 228 x 40 mm
  • težina: 810 g / 960 g
  • broj stranica: 452
  • papir: Arcoset 90 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran, kaširan
  • ovitak: ojačani tamnozeleni baršun
  • dorade ovitka: srebrna i biserna folija
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila
  • baršunasti straničnik sa srebrnom i bisernom folijom
« od 2 »

Priče kazuju o ljudima koji, pri šetanju uz obalu, začuju mile glasove iz daljine, opaze meka bijela leđa okrenuta prema njima, i – ne hajući za nailazak oblaka i škripu vjetrova – zaborave na ruke svoje djece i škljo­canje igala svojih supruga, samo za ljubav tog napola primijećena lica iza raščupane, burom nošene zelenkaste kose. Bace se u vodu, ponekad, dok im se košulje vijore oko tijela, ili pak nespretno zagaze kroz plićak, spotičući se po stijenama skliskim od morske trave, dok im se listovi ježe. I ponekad se više ne vrate.

A oni koji se i vrate, kako bi objasnili što ih je snašlo? Što bi kazali? Oćutješe golemost riječima neopisivu; slušaše u ljupkom poju tih posjetite­ljica nešto tako nespoznatljivo savršeno, netaknuto poput gorskog leda, da bi bili voljni odbaciti sve dragocjeno samo da ga opet čuju. Ta ženska bića s druge strane zrcala svijeta nekažnjeno taže vlastitu žudnju, baš nikada spremne krotko pričekati da im se priđe, već samodostatne u svojoj ljepoti zazivaju: Hoću te; hoću te; dođi mi.

Priče kazuju o hrabrim ljudima koji svrnu lice, koji se odlučno zadrže na obali usprkos zvonjavi u ušima i grmljavini u srcu. I onda što? Priče kazuju o odbijenim sirenama koje spale crkve, koje oduzmu ljudima moć govora, koje vam kolijevku vazda ostave praznom. Prgava su i okrutna, ta ženska bića, i osvetoljubiva.

Priče kazuju o onim najhrabrijim ljudima, koji se prišuljaju tako tiho da gospa, u općenju s vjetrom i plimom, ili pri uzdizanju srebrenih ruku da ocijedi mokru kosu, ne čuje kako joj prilaze sve dok ju ne ščepaju. Priče kazuju da su sirene, nakon što ih se ukroti, dobre i skromne supruge, pune majčinske ljubavi, samo što imaju osebujan smisao za humor, pa se često znadu glasno nasmijati posve običnim prizorima, poput starca koji zgrće kovanice, ili vjedra mlijeka što se ukiselilo za grmljavinske oluje, kao da u svemu tome ima nečega glupavog.

A povrh toga se, naravno, morska supruga ne može ostaviti nezbri­nutom. Nema u njoj spokoja, pa je ushodana kao da još čuje ono stravično zazivanje iz vode; otići će na obalu i stajati ondje dok joj morska pjena hita oko novoskovanih gležnjeva, lica ljeskava od suza. Ako ju ne motre, potražit će onaj okrajak kože skuše što je spao s nje pri prvome izvlačenju iz vode. Pruži li joj se način povratka u more, bez oklijevanja će zbaciti sve spone majčinstva, zaboraviti na bračne zavjete. Iščeznut će zanavijek u obratu vala kao da joj sve to baš ništa nije značilo. Jer sirene su krajnje neprirodna stvorenja, i srca su im lišena ljubavi.

On uzdahne i počeše se. Gdje je plodna obitelj da ispuni sobe ove kuće, koju mu je djed podigao, a otac uresio? Mrtvi su tu, bez sumnje. Osjeća njihov dodir posvuda kroz katranom popunjeni daščani pod i hrbat stubišta, te kroz glasove zvona crkava, Sv. Pavla s ulaznih vrata, Sv. Nikole sa stražnjih. Ruke brodograditelja ovdje žive u protezanju izvijenih greda, sličnih trbusima velikih brodova; nadvratnike tu rese rezbarije ptica i cvjetova, anđela i mačeva, vječna svjedočanstva truda i vizija odavno pokojnih ljudi.

Ovdje nema djece da se i sama sada dive vještini rezbara iz Deptforda, kojima premca nema u cijelome svijetu; a ni da rastu uz ritam brodova što napuštaju pristanište ljeskavi i krcati, te vraćaju izubijani i pohabani. Djeca Jone Hancocka bi znala, kao što to Jonah Hancock zna, što znači ukrcati svoju vjeru i imutak na palubu broda i otisnuti ga u neznano. Ona bi znala kako čovjek koji iščekuje brod, kao sada g. Hancock, biva sav rastrešen danju i besan noću, sklon sitničarenju, dok mu se gorak okus uzdiže uz nepce. Breca se na rodbinu, ili je pak presentimentalan; nadvija se nad pisaći stol dok ispisuje jedne te iste računice uvijek iznova. Grize nokte.

Čemu li sve ovo ako ima umrijeti s Jonom Hancockom? Koje li je vajde od svih njegovih radovanja i žalovanja ako nitko ne može imati udjela u njima; koja li je svrha njegovih lica i glasa ako će se tek prahu prepustiti; koja li je vrijednost njegovog imutka ako uvene na lozi bez sinova da ga uberu?

Bel Fortescue, nakon što joj se Angelica uspne u kočiju, pogleda njezinu koprenastu haljinu uz samo titraj smiješka. “Kakve li nagosti, Jellie”, promrmlja, jer po naravi je nujna čak i pri podsmijehu. Sitna je ženica melasasto smeđih očiju, kolegica iz stroja cipranki već deset ili više godina. Lice joj je okruglo, a brada ušiljena; ima nosić plosnat poput dječjeg, a i šake su joj djetinje, sićušne i uredne. Muški su znali plakati za njezinom ozbiljnom milinom, ali ako joj je neki i prišao u nadi da će biti poput djeteta u svakome pogledu, razočarao se. Jer čak i kao šesnaestogodišnjakinja Bel je bila kraljica samouvjerenosti; kao odrasla je nedodirljiva. Njezin se bistri erl, iako joj je namjestio dom i napunio biblioteku, ne usudi zamoliti za ulazak u postelju.

“Što, ovo?” Angelica si cimne muslin, pridržavan uz tijelo posve tankim uzicama. “Mislim da u dosadašnjem životu nisam naišla ni na što praktičnije. Jako je jednostavna, jako laka.”

“Do tolike je mjere jednostavna i laka”, kaže Bel, “da je takorekuć nepostojeća.”

“Nosila sam i manje.”

“Nisi po Mallu.”

Angelica zadigne nos u zrak.

“Oh, srce drago”, toplo kaže Bel Fortescue. “Drago mi te vidjeti u ovolikoj mjeri svoju.” U dubinama neimaštine Angelica si je u jednoj prilici dopustila iskreno se rasplakati pred prijateljicom; pogriješila je pritom, jer Bel sad silno usrdno potraži naznake žalovanja na njezinu licu, pa joj položi dlan na ruku. “Dobro ti je, nije li?”

“Oh, u potpunosti!” Kočija je izrađena da se kreće glatko i gotovo nečujno; ukrašena je ružičastom svilom, pa su smještene kao biseri u ovojnici školjke. Prozori su mali i zastrti, ali Angelica viri van dok se voze kraj divota Piccadillyja. “Nego, Bel, tko je u prometu? Moraš mi kazati. Jedva čekam obnoviti vezu sa silno mnogo starih prijatelja.”

Možda će vam se također svidjeti…