Kazuo Ishiguro SLIKAR PLUTAJUĆEG SVIJETA

80,00 kn325,00 kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku.

Obriši
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Slikar Masuji Ono posvetio je sav svoj dar onome što je na vrhuncu stvaralačkog napona smatrao vrijednim ciljem: imperijalističkom pokretu koji će izvesti Japan iz bijede i pretvoriti ga u svjetsku silu. Nisu bila vremena za teme kojima je posvetio cijelo školovanje i šegrtovanje, teme tjelesne ljepote i suptilnosti izražaja. Vremena su bila ratna.

Sada, kad je Drugi svjetski rat prošao i odnio svoj danak, Ono se pita koliko njegove nekadašnje odluke utječu na bračne izglede još neudane mlađe kćeri. Dok popravlja kuću oštećenu u bombardiranju i uživa u rijetkim posjetima starije kćeri i jedinog unuka, on svjedoči velikim promjenama kroz koje prolaze njegova četvrt, njegov grad i njegova domovina.

Pritom mu se misli neizbježno vraćaju na svijet koji je poznavao u mladosti, plutajući svijet noćnih užitaka uz piće i duge, gorljive razgovore, svijet najvrsnije, najkrhkije ljepote koju slikar uopće može prikazati – danas netragom nestali svijet.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 158 x 219 x 25 mm / 164 x 228 x 30 mm
  • težina: 560 g / 695 g
  • broj stranica: 220
  • papir: Munken Polar 120 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: bijela eko-koža
  • tisak korica: četverobojni
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila
  • prozirna ispupčenja na eko-koži: patentirana

Jednog popodneva u posjet su mi došle dvije uznosite, sijede gospođe, za koje se ispostavilo da su kćeri Akire Sugimure. Kad sam izrazio iznenađenost primanjem tako osobna izraza obzirnosti od jedne tako ugledne porodice, starija mi je sestra hladno kazala da nisu navratile iz puke uljudnosti. Kroz prethodne su mjesece primili popriličan broj upita za kuću pokojnog oca, ali porodica je na koncu odlučila odbiti sve ponude osim njih četiri. Ta četiri zainteresirana članovi porodice pažljivo su odabrali isključivo na temelju odlika njihovog karaktera i postignuća.

“Iznad svega nam je važno”, nastavila je, “da kuća koju je sagradio naš otac pripadne osobi koju bi on odobrio i smatrao zaslužnom nje. Naravno, zbog okolnosti smo primorani uzeti financijski vid u obzir, ali to je sasvim u drugom planu. Stoga smo utvrdili cijenu.”

Nato mi je mlađa sestra, koja jedva da je dotad išta rekla, uručila omotnicu, i strogo su me promatrale dok sam je otvarao. Unutra je bio jedan list papira, posve prazan izuzev brojke elegantno napisane kistom za tintu. Spremao sam se izraziti zaprepaštenost niskom cije­nom, ali onda sam iz izraza lica pred sobom shvatio da bi se daljnja rasprava o financijama smatrala neukusnom. Starija je sestra samo rekla: “Nikome od vas ne bi bilo u interesu pokušati nadmašiti ostale podizanjem ponude. Ne zanima nas primiti ništa više od navedene cijene. Nakana nam je nadalje voditi nadmetanje u prestižu.”

Došle su osobno, pojasnila je, kako bi me službeno zamolile u ime porodice Sugimura da se podvrgnem – zajedno s, naravno, ostala tri zainteresirana – pomnijem istraživanju svojeg podrijetla i doličnosti. Na taj će se način moći izabrati primjeren kupac.

Postupak je bio ekscentričan, ali nisam u njemu vidio ništa na što bih mogao prigovoriti; bio je, napokon, uvelike sličan upuštanju u bračne pregovore. Dapače, donekle mi je i laskalo što me ta stara i okoštala porodica smatra vrijednim kandidatom. Nakon što sam im dao pristanak na istraživanje, i izrazio im zahvalnost, mlađa mi se sestra po prvi put obratila, rekavši: “Naš je otac bio kulturan čovjek, gospodine Ono. Gajio je veliko poštovanje prema slikarima. Dapače, znao je za vaš rad.”

Moj unuk je jako utihnuo. Zamišljeno se zagledao u prazni list, ali nije se ni pokušao latiti crtanja.

“A da pokušaš nacrtati nešto što si jučer vidio?” predložio sam mu. “Nešto što si vidio odmah nakon što si došao u grad.”

Ichiro je nastavio gledati u risanku. Zatim je pogledao u mene s pitanjem: “Je li Oji nekoć bio slavan slikar?”

“Slavan slikar?” Ispustio sam smijeh. “Valjda bi se moglo tako reći. Zar ti majka tako kaže?”

“Otac kaže da ste nekoć bili slavan slikar. Ali morali ste prekinuti.”

“Otišao sam u mirovinu, Ichiro. Svi odu u mirovinu kada dođu do izvjesne životne dobi. Što je sasvim pravedno, jer zaslužuju odmor.”

“Otac kaže da ste morali prekinuti. Jer je Japan izgubio rat.”

Ispustio sam još jedanput smijeh, pa se prignuo i uzeo risanku. Prelistao sam je unatrag, pregledavajući unukove skice tramvaja, pa udaljio jednu za dužinu ruke da je bolje promotrim. “Kada dođeš do izvjesne životne dobi, Ichiro, htjet ćeš se odmoriti od svega. I tvoj će otac prestati raditi kada dođe u moju životnu dob. A jednog ćeš dana ti biti moje dobi, pa ćeš se i sâm htjeti odmoriti. Dakle” – vratio sam se na prazni list i opet položio risanku pred njega – “što ćeš mi nacrtati, Ichiro?”

“Je li Oji izradio sliku u blagovaonici?”

“Ne, nego slikar po imenu Urayama. Zašto, sviđa li ti se?”

“Je li Oji naslikao onu u hodniku?”

“Nju je drugi dobar slikar, stari Ojijev prijatelj.”

“Gdje su onda Ojijeve slike?”

“Zasad su pospremljene. Dakle, Ichiro, vratimo se onom bitnom. Što ćeš mi nacrtati? Čega se još sjećaš od jučer? Što je bilo, Ichiro? Odjednom si jako utihnuo.”

Što se gospođe Kawakami tiče, premda uvijek daje sve od sebe da ne dopušta sadašnjem ozračju da je pogađa, ne može se poreći da su je ratne godine uvelike postarale. Prije rata se još mogla smatrati “mladom ženom”, ali kao da se u međuvremenu nešto u njoj slomilo i klonulo. A kad se čovjek sjeti onih koje je izgubila u ratu, teško da se tome može čuditi. S poslovanjem joj također sve teže ide; svakako, sigurno joj je teško povjerovati da je ovo ista četvrt u kojoj je otvorila svoj mali lokal prije tih šesnaest ili sedamnaest godina. Jer ništa zapravo više nije preostalo od naše stare četvrti naslada; gotovo svi njeni nekadašnji konkurenti pozatvarali su svoje i otišli, a gospođi Kawakami je sigurno ne jednom došlo da i sama tako postupi.

Ali kad se njen lokal tek pojavio bio je utisnut među tako mnogo drugih gostionica i zalogajnica da se sjećam kako su neki sumnjali da bi mogao dulje opstati. Dapače, tim se uličicama jedva moglo hodati a da se ne okrzne o brojne natpise na tkanini istaknute sa svih strana, nagnute prema čovjeku s pročelja lokala, pune kričavih slova što opisuju privlačnost ondje pružanih ugostiteljskih usluga. Ali u onim je danima u četvrti bilo dovoljno klijentele da cijeli niz takvih prostora buja. Naročito bi se za toplijih večeri područje ispunilo ljudima koji bez žurbe šetaju od gostionice do gostionice, ili samo stoje u razgovoru nasred ulice. Automobili su se odavno prestali usuđivati na prolazak, a čak se i bicikl mogao tek uz poteškoće progurati kroz tu stisku nehajnih pješaka.

Kažem “naša četvrt naslada”, ali to valjda nije bilo ništa više od prostora gdje se može popiti, pojesti i popričati. Valjalo je otići do središta grada kako bi se došlo do pravih staništa naslada – s kućama gejša i kazalištima. Meni je, doduše, naša četvrt oduvijek bila draža. Privlačila je živahan ali pristojan svijet, počesto ljude slične nama – slikare i pisce primamljene obećanjem bučnih razgovora što traju do duboko u noć. Prostor koji je moje društvo često posjećivalo zvao se “Migi-Hidari”, a stajao je na stjecištu triju pokrajnjih uličica koje je tvorilo malen popločan trg. Migi-Hidari je, za razliku od svih susjeda, bio velik, prostran lokal s prostorom na katu i obiljem domaćica kako u zapadnjačkom, tako i u tradicionalnom ruhu. Odigrao sam malu ulogu u načinu na koji se Migi-Hidari pojavio i tako zasjenio konkurenciju, pa se u znak zahvalnosti našem društvu uvijek čuvao jedan stol u uglu. Oni koji su tamo sa mnom pili bili su, praktički, elita moje škole: Kuroda, Murasaki, Tanaka – izvrsni mladići, već na glasu, i to sve boljem. Odreda su uživali u razgovorima, i sjećam se da se za tim stolom vodio niz strastvenih rasprava.

Možda će vam se također svidjeti…