Opis
Nakon zbivanja u Američkim bogovima i Monarhu udoline, Shadow Moon pješači prema jugu Engleske kad zbog guste kiše zapne u malom seoskom pabu. Građevina je stoljećima stara i prepuna pasa – a njen vlasnik s ponosom pokazuje mumificiranu mačku građenu u zidove prilikom prvotnog podizanja.
Nakon što mu ljubazni par mještana ponudi prenoćište, Shadow s njima pođe kući – i na stazi zvanoj Shuck’s Lane ugledaju sjenu koja izgleda kao golemi crni pas.
Sjena će se nadviti nad Shadowa i njegove domaćine, prodirući duboko u pogansku povijest današnje Engleske – a i u povijest samoga Shadowa, do doba kad ga je supruga zvala ćuko i kad ga je u snovima ljubila jedna mačja božica.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 18 mm / 164 x 228 x 23 mm
- težina: 400 g / 500 g
- broj stranica: 96
- papir: Munken Polar 140 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: bijela eko-koža
- tisak korica: četverobojni
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- svi tekstualni elementi, piščev potpis i logotip Mitopeje: crni i bakreni foliotisak
Na komadu papira prilijepljenom na zid pokraj šanka rukom je bila napisana poruka gostima da ne naručuju lager “budući da šaka u zube zna uvrijediti”.
“Što je dobro i domaće?” upita Shadow, koji je već naučio da je to uglavnom najmudrije reći.
Pivo koje je gazda natočio Shadowu bilo je tamno i vrlo gorko. Nije bio siguran da mu se sviđa. “Što je to?”
“Zovemo ga Crni Pas”, reče žena. “Čula sam da kažu da je dobilo ime prema načinu na koji se čovjek osjeća nakon što popije jedno previše.”
“Kako je Churchilla znalo uloviti”, reče mali čovjek.
“Zapravo, pivo je nazvano prema ovdašnjem psu”, reče mlađa žena. Nosila je maslinasto zelen džemper, i stajala uza zid. “Ali ne pravome. Napola izmišljenom.”
Sanjao je o posjetu zoološkom vrtu. Okruživale su ga životinje koje nije vidio, koje su frktale i roktale u svojim kavezima. Bio je dijete, u šetnji s majkom, i bio je siguran i voljen. Zaustavio se ispred kaveza za lavove, ali u kavezu se nalazila sfinga, napola lavica a napola žena, i šibala je repom. Osmjehnula mu se, a osmijeh joj je bio osmijeh njegove majke. Začuo joj je glas, stranog izgovora i topao i mačkast.
Rekla je: Spoznaj samoga sebe.
Znam tko sam, rekao je Shadow u svom snu, držeći se za rešetke kaveza. Iza rešetke je bila pustinja. Vidio je piramide. Vidio je sjene na pijesku.
Tko si ti onda, Shadowe? Od čega to bježiš? Kamo to bježiš?
Tko si ti?
I probudio se, ne znajući zašto se to pita, i osjećajući koliko mu nedostaje majka, koja je umrla prije dvadeset godina, još dok je bio tinejdžer. Svejedno je osjetio neobičnu utjehu, jer se sjetio osjećaja svoje ruke u majčinoj.
Opkolile su ih mačke. Bijele mačke i prugaste, smeđe i riđe i crne mačke, dugodlake i kratkodlake. Uhranjene mačke s ovratnicima i neugledne mačke razderanih ušiju koje su izgledale kao da žive po štalama i na rubovima divljine. Zurile su u Shadowa i Cassie zelenim očima i plavim očima i zlaćanim očima, i nisu se micale. Tek su povremeno šibanjem repa ili treptajem para očiju okomitih zjenica davale Shadowu do znanja da su žive.
“Ovo je čudno”, reče Shadow.
Cassie ustukne za korak. Više je nije dodirivao. “Jesu li one s tobom?” upita ga.
“Ne bih rekao da su s bilo kim. To su mačke.”
“Mislim da su ljubomorne”, reče Cassie. “Gledaj ih. Ne sviđam im se.”
“To…” Shadow je namjeravao reći “nema smisla”, ali ne, imalo je smisla, svojevrsnog. Postojala je jedna žena koja je bila božica, kontinent dalje i godinama u prošlosti, kojoj je bilo stalo do njega, na vlastiti način. Sjećao se njenih nokata oštrih poput igala i mačje hrapavosti njenog jezika.
