T. H. White KRALJ BIVŠI I KRALJ BUDUĆI

150,00 kn

Drugo izdanje.

Kategorija:
 

Opis

Ima ih koji tvrde da je kralj Arthur bio povijesna ličnost, donositelj pravde i viteštva vremenima u kojima su domorodački Briti iznašli mir s onima protiv kojih su dotad vojevali.

Ova nas knjiga uči da nije bilo tako; da Arthura njedri sâm srednji vijek, onaj iz kojeg je potekla legenda o njemu. Uči nas o nauku koji je primio od jedne vremešne dobrote, ne bi li od Čovjeka odbio pojam da Jači Kvači; uči nas kako je radi toga uspostavio Okrugli stol, te njemu privukao najboljega viteza na svijetu; a uči nas i na koji je način taj vitez pridonio propasti Stola.

Cjelokupna se legenda o kralju Arthuru nalazi u ovim koricama; zajedno s cjelinom čovjekovoga stremljenja ka Dobru. Za slučaj da se taj boj još vodi, i da još ima onih voljnih izvući taj Mač iz kamena, ova knjiga sad postoji i na hrvatskome, kao prvi korak, ostvariv već otvaranjem korica.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 150 x 210 x 45 mm
  • težina: 1000 g
  • broj stranica: 872
  • papir: Arcoset GL 80 g/m2, FSC certificiran
  • ovitak: Invercote Creato Matt 350 g/m2, FSC certificiran
  • tisak korica: četverobojni + foliotisak
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: šivani oktavo arci, rasklopivi

U gvozdu naiđe na čistinu, a na toj je čistini stajala udobna koliba sazdana od kamena. Ta je koliba, premda Wart to tada nije mogao opaziti, bila razdvojena na dva dijela. Glavni je dio bio dvorana ili prostorija za opće potrebe, i to visoka jer se protezala od poda do stropa, a na podu te prostorije gorjela je vatra čiji je dim nalazio izlaz kroz rupu u krovnoj slami. Drugu polovicu kolibe na dvije je prostorije razdvajao vodoravan pod koji je od gornjeg dijela tvorio spavaću i radnu sobu, dok je donji dio služio kao smočnica, spremište, konjušnica i štagalj. U prizemnoj je prostoriji živio bijeli magarac, dok su do gornje vodile ljestve.

Pred kolibom je stajao bunar, a metalni šum koji je Wart čuo stvarao je vrlo star gospodin izvlačenjem vode iz njega ručkom i lancem.

Klang, klang, klang, tandrkao je lanac, sve dok vjedro ne udari u rub bunara, a “Vrapcu sve skupa!” reče stari gospodin. “Očekivalo bi se da si nakon ovolikih godina učenja možeš smisliti nešto bolje od gospina bunara s gospinim vjedrom, kolika god gospina cijena bila.

Ovim li mu ga i onim li mu ga,” nadoda stari gospodin, tegleći vjedro iz bunara uza zloćudno zvjeranje, “zašto nam ne mogu srediti električnu rasvjetu i vodovod?”

Na sebi je imao prostranu halju s dugim krznenim rukavima po kojoj su bili izvezeni znakovi zodijaka, kao i raznorazno kabalističko znakovlje, poput trokuta s okom u sebi, čudnih križeva, listova drveća, kostiju ptica i životinja, kao i planetarija čije su se zvijezde na suncu presijavale poput komadića lupe. Imao je šiljat šešir sličan onima za magareću klupu, ili pokrivalima za glavu kakve su nosile gospe iz tog vremena, samo što su gospe imale običaj s vrha objesiti komadić vela. Imao je štapić od lignuma vitæ, koji je odložio u travu sa strane, kao i naočale rožnatih okvira slične onima kralja Pellinorea. To su bile neobične naočale, lišene zakrilaca za uši i oblikom sličnije škarama ili pak antenama ose tarantulašice.

“Ispričavam se, gospodine,” reče Wart, “možete li mi reći kako se dolazi do zamka Sir Ectora, ne bilo vam teško?”

Vremešni gospodin spusti vjedro i pogleda ga. “Ti bi se zvao Wart.”

“Da, gospodine, molim, gospodine.”

“Ja se zovem”, reče starac, “Merlyn.”

“Moj naklon.”

“Moj.”

“Prijatelji, stanari i ini. Ovako nenaviklu na javne govorancije—”

Nato se nadigne lagan poklič, jer svi su prepoznali govor koji Sir Ector drži već proteklih dvadeset godina, i dočekali ga kao brata.

“Ovako nenaviklom na javne govorancije, ugodna mi je dužnost – mogao bih reć’ vrlougodna dužnost – izraziti dobrodošlicu cijelom općinstvu na ovoj našoj domaćinskoj gozbi. Godina je bila dobra i to kažem bez straha od proturječenja, na pašnjaku i oranici. Svi znademo kako je Crumbocke iz Gvozda Sauvage osvojila prvu nagradu na Stočnom sajmu u Cardoyleu po drugi put, a s još jednom će godinom pokal primiti u trajno vlasništvo. Tim bolje za Gvozd Sauvage. Dok večeras sjedimo, opažam da nekih lica među nama više nema, dok su neka novopridošla u obiteljski krug. Takve su stvari u rukama svemoćne Providnosti, kojoj smo svi zahvalni. Same nas je prvo stvorila i zatim poštedjela da uživamo u večerašnjim radovanjima. Mislim da smo svi zahvalni na blagoslovima kojima smo obasuti. Danas su među nama dobrodošli znameniti kralj Pellinore, čiji su napori u oslobađanju našega gvozda strahovite Pohodne Zvijeri svima znani. Bože, blagoslovi kralja Pellinorea. (Tako je, tako je!) Kao i Sir Grummorea Grummursuma, sportaša, makar mu to u lice rečem, koji će se držat’ svoga hata dokle god Pohod bude pred njim stajao. (Hura!) Napokon, na kraju, ali ne po značaju, čast nam je što nas je posjetio najslavniji lovac Njegovog Veličanstva, majstor William Twyti, koji će nam, uvjeren sam, sutra donijeti takav sportski doživljaj da ćemo trljati oči i poželjeti da kraljevski čopor goniča uvijek bude u lovu u ovome nam tako ljubljenom Gvozdu. (Eno lije uz nekoliko sazivanja čopora u oponašanju trubljenja.) Hvala vam, dragi moji prijatelji, na spontanoj dobrodošlici ovoj gospodi. Oni će ju, znadem, prihvatiti u iskrenom duhu topla srca kojim se nudi. A sad je vrijeme da privedem svoje kratke opaske kraju. Još jedna godina na samom je izmaku i vrijeme je da se posvetimo izazovima budućnosti. Što ćemo s dogodišnjim Stočnim sajmom? Prijatelji, mogu vam samo poželjeti vrlo Sretan Božić, a, nakon što nam pater Sidebottom izrekne Zahvalu, završit ćemo pjevanjem naše Nacionalne himne.”

Klicanje koje je izbilo na kraju govora Sir Ectora tek jedva jedvice, zbog više ušutkivanja, ne zaguši završni dio župnikove Zahvale na latinskom, a onda svi odano poustaju pod vatrom i zapjevaju:

Živio kralj Pendragon,
Vladao dugo drag on,
Živio nam Kralj.
Nek je najslavniji,
Vrh i najglavniji,
Star i najstrašniji,
Živio naš Kralj.

Naiđu do proplanka u šumi, posred kojeg je protjecao potočić. Tu se nalazio gaz gdje je potok žuborio preko čistog kamenja, dubok tek nekoliko palaca. Sunce je obasjavalo čistinu. Neki su golubovi grivnjaši sneno pjevali svoju Daj dv’je mi krave, dok se na suprotnoj strani glazbene vode kočio ogroman vitez u crnom oklopu s pripravnim šljemom za oglede. Sjedio je nepomično na crnome bojnom konju, a štit mu je još bio u platnenom omotu. Nije mu bilo moguće iščitati znamen. Bijući tako ukočen, tako dičan u željeznu ovitku, i noseći silni slijepi šljem preko glave tako da nema prepoznatljiva lica, odisao je opasnošću. Nije se znalo što misli, ni koje bi postupke mogao poduzeti. Bio je prijetnja.

Lancelot zastane, baš kao i stric Dap. Crni vitez korakom potjera konja u plitku vodu, pa zategne uzdu pred njima. Podigne koplje u gesti pozdrava, te njime pokaže na mjesto Lancelotu iza leđa. Time mu naznači da se vrati kući, ili pak pokaže dobar položaj s kojeg mogu udariti u juriš. Kako god bilo, Lancelot mu salutira oklopnom rukavicom i okrene se da ode onamo. Uzme jedno dugo koplje od strica Dapa, povuče ogledni šljem pred sebe – dotad mu je o lancu visio na leđima – i podigne si čelični toranj u pripravnost na glavu. Priveže ga. Time i on postane bezizražajan čovjek.

Dva se viteza suoče sa suprotnih krajeva male čistine. Zatim, premda nijedan dosad nije ni riječi izgovorio, prirede koplja, ostrugama podbodu konje i nasrnu. Stric Dap, sklonjen na sigurno iza obližnjeg drveta, jedva da je uspijevao susprezati oduševljenje. Znao je što čeka crnog viteza, premda Lancelot to nije znao, pa počne pucketati prstima.

Kad se nešto izvodi po prvi put, često je uzbudljivo. Uzletjeti po prvi put samostalno zrakoplovom nekoć je bilo tako uzbudljivo da bi umalo ugušilo čovjeka. Lancelot nikada dotad nije ozbiljno odjahao u ogled u koplju – a, premda je jurišao na stotine kvintana i tisuće alki, nikada još nije ozbiljno stavio glavu u torbu. U prvom trenutku nasrtaja u sebi shvati: “Pa, sad krenuh. Nema mi više pomoći.” U drugom se trenutku svede na automatsko ponašanje, jednako onako kako se oduvijek ponašao s kvintanom i alkom.

Vrhom koplja potkvači crnog viteza pod rub ramene orme točno gdje treba. Hat mu je bio u punom galopu, dok je crni vitez još bio u lakom. Crni vitez i njegov konj naglo se obrnu u svoju lijevu stranu, zajedno odlijepe od tla u naočitoj paraboli, pa tresnu natrag na njega. Kad Lancelot projaše pokraj njih, opazi ih prostrte zajedno na tlu, sa slomljenim vitezovim kopljem konju između nogu i bljeskom jedne potkove što dere platno s oborenog štita. Čovjek i konj bili su ispremiješani. Jedan je strahovao od drugog, i jedan se ritao po drugom ne bi li ih razdvojio. Zatim se konj pridigne prednjim nogama, teško povuče sapi uvis, a vitez se uspravi u sjedeći položaj i podigne čeličnu rukavicu, kao da bi protrljao glavu. Lancelot zaustavi konja i odjaše natrag do njega.

Općenito uzev, kad bi jedan vitez kopljem oborio drugoga, oboreni bi izgubio živce, okrivio konja za pad, i usrdno zatražio nastavak borbe mačevima na nogama. Obično bi se izreklo izliku: “Iznevjeri me kobilji sin, ali dobro znadem da očev me mač nikada neće.”