Kazuo Ishiguro BLIJED POGLED NA BREGOVE

150,00 Kn225,00 Kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku. Ako imate želju za svojim personaliziranim brojem od 001 do 500, javite nam se prije narudžbe (mailom ili porukom putem Facebooka) kako bismo provjerili je li dostupan, te vam ga rezervirali.

Očisti
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Mlada Niki dolazi iz Londona provesti nekoliko dana s majkom. Nikad nije bila bliska s majčinom kćeri iz prvog braka, ali došla je nakon što joj je propustila pogreb. Polusestra je, naime, počinila samoubojstvo.

Suočavanje – ili odbijanje suočavanja – sa samoubojstvom prvog djeteta tjera pak majku na niz posredno vezanih prisjećanja. Sjeća se jednog vrućeg ljeta u Nagasakiju, godinama nakon pada bombe, dok je nosila to dijete. Sjeća se poleta poslijeratne izgradnje i dubokih promjena kroz koje su japansko društvo i kultura u to vrijeme prolazili. A sjeća se i jedne žene i njene kćerkice, nekoć imućnih, sad bačenih u bijedu, s kojima je tog ljeta postala neobično bliska…

Debitantski roman Kazua Ishigura istražuje načine na koje se iz sjećanja stvara osobna mitologija, ne bi li objasnila neobjašnjivo. Naoko jednostavan, a razorno nedokučiv, Blijed pogled na bregove djelo je majstora koji će nastaviti stremiti. O prijelomnicama u svom radu, i još mnogočemu, piše u tekstu predavanja prilikom dodjele Nobelove nagrade, ekskluzivno pridodanom ovome izdanju.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 160 x 219 x 23 mm / 164 x 228 x 30 mm
  • težina: 560 g / 700 g
  • broj stranica: 216
  • papir: Munken Polar 120 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: višebojna eko-koža
  • tisak korica: termalni
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • reprodukcija grafike: višebojni tisak
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila

Mariko je ležala u kutu najdaljem od obasjanog prostora. Vidjela sam kako se nešto miče pokraj nje u sjeni, a kad sam se približila, razabrala sam krupnu mačku sklupčanu na tatamiju.

     “Zdravo, Mariko-san”, rekla sam. “Zar me se ne sjećaš?”

     Prestala je maziti mačku i podigla pogled.

     “Upoznale smo se neki dan”, nastavila sam. “Zar se ne sjećaš? Bila si uz rijeku.”

     Djevojčica ničim nije dala do znanja da me prepoznaje. Neko je vrijeme gledala u mene, a zatim je opet počela milovati mačku. Otraga sam čula kako Sachiko spravlja čaj na otvorenom štednjaku nasred prostorije. Upravo sam odlučila otići do nje kad je Mariko odjednom rekla: “Omacit će se.”

     “Ma je li? Baš lijepo.”

     “Hoćete li macu?”

     “Jako si ljubazna, Mariko-san. Vidjet ćemo. Ali sigurno će se za svaku od njih naći lijep dom.”

     “Zašto ne uzmete macu?” reklo je dijete. “Druga žena je rekla da će uzeti jednu macu.”

     “Vidjet ćemo, Mariko-san. Koja bi to druga gospođa bila?”

     “Ona druga žena. Žena preko rijeke. Rekla je uzeti jednu.”

     “Ali mislim da tamo prijeko nitko ne živi, Mariko-san. Tamo nema ničeg osim drveća i šume.”

     “Rekla me odvesti doma. Živi preko rijeke. Nisam otišla s njom.”

Kako je ljetna vrućina rasla, tako je potez pustopoljine ispred našeg stambenog bloka bivao sve neugodniji. Veći dio zemlje ležao je sparušen i ispucao, dok se voda koja se nakupila u kišnoj sezoni zadržavala u dubljim jarcima i kraterima. Iz tla su se kotili svakojaki kukci, a naročito se činilo da komaraca ima posvuda. Stanari su uobičajeno prigovarali, ali s prolaskom godina je ljutnja zbog pustopoljine prerasla u rezignirani cinizam.

     Tog sam ljeta redovito prelazila to tlo na putu do kućice Sachiko, što mi je doista bilo gnusno putovanje; kukci su se često hvatali u kosu, a posred ispucale površine dalo se vidjeti ličinke i mušice. Još uvijek gajim živo sjećanje na ta putovanja, a ona mi – kao i one nedoumice oko majčinstva, kao i posjet Ogate-sana – danas pridaju izvjesnu jedinstvenost tom ljetu. A ipak je, u mnogo pogleda, to ljeto uvelike sličilo svakom drugom. Provela sam mnoge trenutke – kao što ću i kroz naredne godine – u praznom zurenju u pogled koji mi se pružao s prozora stana. Za bistrijih dana vidjela sam mnogo dalje od stabala na suprotnoj obali rijeke, gdje se blijed obris bregova razaznavao spram oblaka. Taj pogled nije bio neugodan, i povremeno mi je znao donijeti rijetko olakšanje od ispraznosti dugih popodneva koja sam provodila u tom stanu.

Moguće je da se moje sjećanje na te događaje s vremenom zamaglilo, da se stvari nisu odvile posve onako kako mi se danas vraćaju. Ali spominjem se podosta razgovijetno one jezovite čarolije koja kao da nas je obje sapela dok smo stajale u nailasku mraka i gledale prema tom obličju niže niz obalu. Zatim nas je čarolija pustila i obje smo udarile u trk. Kako smo se približavale, razabrala sam da Mariko leži sklupčana na boku, privijenih koljena, okrenuta nam leđima. Sachiko je malo prije mene stigla onamo, jer me trudnoća usporavala, i stajala je nad djetetom kad sam joj se pridružila. Mariko je imala otvorene oči i isprva sam pomislila da je mrtva. Ali onda sam opazila kako se pomiču, i zagledale su se uvis u nas s neobičnom tupošću.

     Sachiko se spustila na jedno koljeno i pridigla djetetu glavu. Mariko je nastavila zuriti.

     “Mariko-san, jesi li dobro?” rekla sam, pomalo zadihano.

     Nije odgovorila. I Sachiko je šutjela dok je pregledavala svoju kćer, okrećući je u rukama kao da je krhka, ali obeznanjena lutka. Opazila sam krv na rukavu Sachiko, a zatim primijetila da potječe od Mariko.

     “Bolje da pozovemo nekoga”, rekla sam.