Opis
Duboka zima nikako ne prestaje, a dječaka Odda sreća ne prati. Od oca Vikinga ostala mu je samo sjekira, a kad je njome pokušao oboriti drvo, smrskalo mu je nogu. Majčinom se novom mužu ne da baktati oko sakata posinka, pa jednog jutra Odd obuče najtopliju odjeću, ukrade polutku lososa i, sa sjekirom i štakom, izađe u snijeg…
Pred Oddom je uzbudljiva, studena, čarobna pustolovina koja će ga odvesti do samog srca nordijskih mitoloških svjetova, i pomoći mu da otkrije sreću koju nosi u vlastitom srcu.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 170 x 241 x 16 mm / 1721 x 247 x 26 mm
- težina: 502 g / 640 g
- broj stranica: 120
- papir knjižnog bloka: Magno Satin 150 g, FSC certificiran
- papir predlista i zalista: Agripina 170 g, FSC certificiran
- ovitak: FSC certificiran karton i srebrna eko-koža 350 g
- izrada korica: sitotisak
- tisak knjižnog bloka: offset, Pantone crna, Pantone srebrna
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
Bio jednom jedan dječak po imenu Odd, a u tome nije bilo ničega ni čudnog ni neobičnog, bar ne tada, bar ne tamo. Ime Odd značilo je “vrh oštrice” i nosilo sreću.
Doduše, on je bio čudan. Tako su barem mislili njegovi suseljani. A ako se za njega nešto nije moglo reći, bilo bi to da ga prati sreća.
Otac mu je smrtno stradao za vrijeme haranja s mora preklani, kad je Odd bio desetogodišnjak. Nije bilo neznano da ljudi smrtno stradaju pri haranju s mora, ali oca mu nije ubio neki Škot, da pogine slavno u jeku boja kako pravi Viking treba. Skočio je s palube da spasi jednog od onih zbijenih konjića koje su vodili sa sobom u haranja kao tegleća grla.
Odd je obožavao proljeće, kad se vodopadi počnu slijevati u doline, a šumsko se tlo rascvate. Dragi su mu bili i ljeto, kad prve bobice počnu zreti, i jesen, kad ima orašastih plodova i jabučica. Oddu se nije milila zima, kad suseljani provode što više vremena mogu u velikoj dvorani sela, gdje jedu gomoljače i usoljeno meso. Zimi muški zapodijevaju kavge i puštaju vjetrove i pjevaju i spavaju i bude se i opet zapodijevaju kavge, dok žene vrte glavom, i šiju i pletu i krpaju.
S dolaskom ožujka prođe najgori dio zime. Snijeg se otopi, rijeke opet poteku, i svijet se opet probudi i postane svoj.
Ne te godine.
Zima se zadržala, kao nemoćnik koji odbija umrijeti. Iz dana u sivi dan led je ostajao tvrd, a svijet je nastavljao biti neprijazan i hladan.
Odda probudi nekakvo grebanje izvana po kolibi. Prisili se ustati, načas pomisli na pripovijesti o trolovima i čudovištima, ponada se da to nije medvjed, pa otvori vrata. Vani se već razdanilo, što je značilo da je jutro pri kraju, a u njega je, drsko, iz snijega gledao jedan lisac.
Njuška mu je bila uska, uši naćuljene i oštre, a izraz proračunat i lukav. Kad opazi da ga Odd gleda, poskoči u zrak, kao da se hoće pokazati, pa malo uzmakne i zatim stane. Bio je crvenkasto narančast, poput plamena, i plesno priđe Oddu za korak-dva, a onda se okrene, pa osvrne prema Oddu kao da ga poziva da pođe za njim.
Ta životinja, zaključi Odd, nešto kani. On sâm ništa nije kanio, osim što je neodređeno odlučio da se nikad ne vrati u selo. A ne dobije se svakoga dana prilika poći za liscem.
I tako pođe.