Opis
Ona je golemica, likom ljudska a tijelom glinena. Oživljena je mračnim kabalističkim umijećima da bude supruga muškarcu kojega nijedna živa žena nije htjela i s njim otplovi u Novi Svijet.
On je džin, likom ljudski a tijelom vatren. Nakon više stoljeća provedenih u bakrenoj ploski dobio je slobodu dodirom lemilice limara zamoljenog da je popravi, i zatekao se na Manhattanu, u četvrti zvanoj Mala Sirija, sasvim okružen vodom.
Ovo dvoje novopridošlica u New Yorku pokušat će pronaći novi život i suživot u Americi dok XIX. stoljeće prelazi u XX., kao i mnogi koji u to doba iz prapostojbina emigriraju onamo.
Čudesan i neodoljiv, roman Golemica i Džin spaja narodnu mitologiju i povijesnu prozu u cjelinu što nezaboravno nadrasta svoje sastavnice.
Život Golemice počeo je u skladištu parobroda. Godina je bila 1899.; brod je bio Baltika, na plovidbi iz Danziga u New York. Golemicu je gospodar, čovjek po imenu Otto Rotfeld, krišom unio na brod u sanduku i sakrio među prtljagom.
Rotfeld je bio pruski Židov iz Konina, živa mjesta južno od Danziga. Kao jedinac imućna vlasnika stolarije, Rotfeld je brže negoli se očekivalo naslijedio obiteljski posao nakon prerane smrti roditelja od šarlaha. Samo, Rotfeld je bio bahat, nemaran čovjek, bez spomena vrijedne vrline; i prije isteka pete godine posao mu se raspao.
Rotfeld je stao usred tog rasula i razmotrio nove okolnosti. Bile su mu trideset tri godine. Htio je suprugu, i htio je u Ameriku.
Supruga je bila veći problem. Povrh bahatosti, Rotfeld je bio žgoljav i neprivlačan, sklon pohotljivu zagledanju. Žene su izbjegavale ostajati uz njega nasamo. Nekolicina bračnih posrednica obratila mu se nakon što je naslijedio, ali imale su klijentice iz slabijih obitelji, pa ih je otpravio. Kada je svima postalo jasno kakav je u poslovanju, ponude su posve presušile.
Rotfeld je bio bahat, ali bio je i usamljen. U životu nije doživio istinsku ljubavnu vezu. Kad bi na ulici prošao pokraj valjanih dama, u očima im je zapažao gađenje.
Nije prošlo dugo prije negoli se domislio odlaženju u posjet starome Yehudi Schaalmanu.
O Schaalmanu su kolale priče, svaka pomalo za sebe: da je osramoćen rabin kojeg su protjerali iz kongregacije; da ga je zaposjeo dibuk i podario mu nadnaravne moći; čak i da mu je više od stotinu godina i spava s demonicama. Ali sve su priče imale zajedničku nit: da Schaalman voli petljati s opasnijim kabalističkim umijećima i da je voljan ponuditi svoje usluge za naknadu. Jalove žene posjetile bi ga u gluho doba noći i uskoro zanijele. Seljančice željne muške privrženosti kupovale su vrećice Schaalmanovih prašaka, pa ih mutile draganima u pivo.
Ali Rotfeld nije htio čarolije, a ni ljubavne napitke. Njemu je na pameti bilo nešto drugo.
U četvrti Donjeg Manhattana zvanoj Mala Sirija živio je limar koji se zvao Boutros Arbeely. Arbeely je bio maronitski katolik rodom iz mjestašca Zahléa, iz doline podno Libanonske gore. Stasao je u doba kada se činilo kako svako muško mlađe od tridesete odlazi iz Levanta ne bi li se obogatilo u Americi. Neke su poticale misionarske priče, ili pak otputovali rođaci čija su pisma sad stizala kući debela od novčanica. Drugi su uviđali priliku da izbjegnu novačenje u vojsku i oštre namete što ih traže turski vladari. Sve u svemu, toliko je svijeta otišlo da su u ponekim selima tržnice utihnule, a grožđe se na obroncima ostavilo da prezre na lozi.
Arbeelyjev pokojni otac potekao je iz obitelji s petoricom braće, čija se zemlja kroz naraštaje dijelila i razdjeljivala sve dok parcela svakoga brata nije postala tako sitna da je i nije vrijedilo obrađivati. Sâm Arbeely jedva je zarađivao crkavicu kao limarov šegrt. Njegove majka i sestre držale su dudove svilce ne bi li dodatno privrijedile, ali ni to nije dostajalo. Arbeely je prepoznao priliku u sveopćoj navali za Ameriku. Oprostio se od svojih i ukrcao na parobrod za New York, te je uskoro unajmio limarsku radnjicu u Ulici Washington, u srcu rastuće sirijske četvrti.
Arbeely je bio dobar i savjestan radnik, čija se roba čak i na zasićenom tržištu New Yorka isticala dobrim omjerom cijene i kvalitete. Izrađivao je šalice i tanjure, lonce i tave, kućanske potrepštine, naprske i svijećnjake. Povremeno bi mu neki susjed donio štogod na popravak, oštećen lonac ili iskrivljenu kvaku, a on bi to vratio u stanju boljem od novog.
Tog ljeta Arbeely je primio zanimljivu molbu. Žena po imenu Maryam Faddoul u radnju je donijela staru, trošnu, no ipak lijepu bakrenu plosku. Ploska je bila u Maryaminoj porodici od pamtivijeka; njena majka, kojoj je služila za maslinovo ulje, poklonila ju je Maryam dok je isplovljavala u Ameriku. “Da uvijek imaš djelić doma uza se”, rekla joj je majka.
S mužem Sayeedom Maryam je otvorila kavanu u Ulici Washington, i ona je uskoro postala omiljeno žarište četvrti. Dok je jednoga popodneva promatrala živost u kuhinji, Maryam je zaključila kako je ploska, premda joj je još omiljena, postala malo odveć izbubana i trošna. Je li joj moguće, upitala je Arbeelyja, izravnati koju ulubinu? I možda povratiti sjaj?
Ostavši sâm u radnji, Arbeely prouči plosku. Bila je visoka oko devet palaca, okrugla, baburasta tijela stanjena u uzak vrat. Tvorac ju je uresio vrlo preciznim i tananim obručem rezbarija. Umjesto uobičajena uzorka u ponavljanju, petlje i vitice naizgled su se nasumce provlačile kroz susjede, pa se najzad opet spajale same sa sobom.
Arbeely je opčinjeno obrtao plosku u rukama. Očito je bila stara, može biti i starija negoli su Maryam i majka znale. Bakar se danas rijetko kada rabi sâm, zbog mekoće; mjed i kositar uvelike su izdržljiviji i podatniji za rad. Zapravo, s obzirom na vjerojatnu starost, ploska i ne djeluje onoliko trošno kako bi možda trebala. Podrijetlo joj se ne može utvrditi, jer nema kovačeva pečata na dnu, niti bilo kakva raspoznatljiva obilježja.
Prouči duboke ulubine na rezbariji i shvati da bi ispravljanjem stvorio vidljive prijelaze između novoga i starog rada. Bolje bi bilo, odluči, posve zagladiti bakar, popraviti plosku, pa iznova izvesti cijelu rezbariju.
Ovije postolje listom tanke pergamene, nađe štapić ugljena i trljanjem priredi otisak rezbarije, pomno pazeći da prenese svaki trag tvorčeva šila. Potom plosku pričvrsti u škripac, pa iz vatre uzme najmanje lemilo.
Dok je tako stajao s lemilom nad ploskom snađe ga čudna, zla slutnja. Ruke i leđa mu se naježe. Sav uzdrhtao, odloži lemilo, pa duboko udahne. Što bi ga moglo smetati? Dan je topao, i obilno je doručkovao. Zdrav je, i posao mu ide. Odmahne glavom, opet se lati lemila i prinese ga rezbariji, pa izbriše jednu petlju.
Silovit udar baci ga s nogu, kao da ga je pogodio grom. Odleti zrakom i strovali se pokraj radne klupe. Ošamućen, sa zvonjavom u ušima, okrene se i pogleda oko sebe.
Na podu njegove radnje ležao je gol muškarac.
Susjedi bi mu se silno šokirali da doznaju kako je čovjek kojega zovu Sladoledar Saleh, ili Ludi Mahmoud, ili naprosto onaj čudni musliman koji prodaje sladoled, nekoć bio doktor Mahmoud Saleh, jedan od najuglednijih liječnika u gradu Homsu. Kao sin probitačna trgovca, Saleh je odrastao u izobilju i slobodno se mogao posvetiti školovanju, pa zanimanju. U školi je odličnim ocjenama priskrbio upis na medicinsko sveučilište u Kairu, gdje se činilo da se čitavo polje preobražava njemu naočigled. Jedan je Englez otkrio kako se postoperativna gangrena može izbjeći običnim uranjanjem kirurških instrumenata u otopinu karbolne kiseline. Drugi je pak Englez ubrzo neosporivo dokazao vezu kolere s nečistom vodom za piće. Salehov otac, koji mu je usrdno podržavao školovanje, rasrdio se doznavši da mu sin u Kairu secira trupla: zar Mahmoudu nije jasno da će na Sudnji dan ti oskvrnuti ljudi uskrsnuti necjeloviti, rastvorenih tijela i izloženih organa? Sin mu je ironično odgovorio kako će se, ako Bog tako doslovce uskrisuje, čovječanstvo vratiti u toliko poodmaklu stanju raspadanja da će naspram njega tragovi seciranja djelovati nebitno. Istini za volju, i sâm je oko toga gajio nedoumice, ali ponos mu nije dopuštao da to kaže.
Po dovršetku školovanja Saleh se vratio u Homs i otvorio ordinaciju. Neprestano je zdvajao nad životnim uvjetima svojih pacijenata. Čak se i u najimućnijim obiteljima slabo poimala suvremena higijena. Bolesničke su se sobe držale nezračene i zagušljive; širom je otvarao prozore, ne mareći za prigovore. Katkad bi čak naišao na pacijenta s opeklinom na nadlaktici ili prsima, od temeljito obezvrijeđene prakse izvlačenja zlogukih humora. Previo bi ranu, pa prekorio obitelj, uz opis opasnosti od infekcije i sepse.
Premda mu se ponekad činilo da vodi nemoguću bitku, život doktora Saleha nije bio lišen radosti. Majčina polusestra obratila mu se oko svoje kćeri, čijem je stasavanju u lijepu mladu ženu blage naravi već svjedočio. Vjenčali su se, i uskoro i sami dobili kćer, milu djevojčicu koja je stavljala stopalca na Salehova i tjerala ga da je šeće dvorištem dok je rikala kao lav. Čak i kad mu je otac umro, i bio položen uz grob pokraj majke, Saleha je tješila spoznaja da se čovjek ponosio njime, usprkos razmiricama.
I tako je to išlo, uz brz prolazak godina, sve dok jedne večeri na vrata nije došao imućan zemljoposjednik. Rekao je Salehu da beduinska obitelj koja mu obrađuje zemlju ima bolesnu djevojčicu. Umjesto liječnika doveli su joj posve krezubu staru vidaricu koja je nastoji izliječiti najneobičnijim narodnim lijekovima. Čovjek nije mogao trpjeti pogled na dijete koje pati, i rekao je da će sâm platiti naknadu ako je Saleh pristane pregledati.
Beduinska je obitelj stanovala u kolibi na rubu grada, gdje su pažljivo obrađivane njive prepuštale mjesto šipražju i prašini. Majka djevojčice na vratima dočeka Saleha. Bila je u tešku crnom ruhu, istetoviranih obraza i brade prema običaju svoga naroda. “To je ifrit”, reče. “Treba ga izgnati.”
Saleh joj odvrati da djevojčici zapravo treba pošten liječnički pregled. Reče joj da mu donese lonac prokuhane vode, pa uđe u kolibu.
