Opis
Godine 1893. vještice kao takve ne postoje.
Postojale jesu, u divljim, mračnim vremenima prije prvih spaljivanja. Ali od vještičenja su sada preostale samo uredne čini i pjesmice za malu djecu. Ako suvremena žena hoće steći i najmanju mjeru moći, mora je naći u glasačkoj kutiji.
Ali kad se sestre Eastwood – James Juniper, Agnes Amaranth i Beatrice Belladonna – pridruže sufražetkinjama iz New Salema, počnu se služiti zaboravljenim riječima i načinima od kojih bi ženski pokret još mogao postati vještičji pokret. Dok ih uhode sjene i bolesti, dok ih progone sile koje neće dopustiti vještici da stekne pravo glasa – a možda čak niti da živi – sestre će morati duboko ući u najstariju magiju, iscrtati nove saveze i izliječiti međusobnu sponu ne bi li preživjele.
Vještice kao takve ne postoje. Ali postojat će.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x ? mm / 164 x 228 x ? mm
- težina: ? g / ? g
- broj stranica: ?
- papir: FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: tamnocrveni baršun
- tisak korica: foliotisak
- tisak knjižnog bloka:
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
Bile jednom tri sestre.
James Juniper Eastwood bila je najmlađa, kose zamršene i crne kao perje vrane. Bila je ona divlja između njih tri. Ona lukava, ona zvjerska, ona razderanih skuta i oderanih koljena i zelenih iskara u očima, kao da to ljeto sja kroz lišće. Znala je gdje su gnijezda lelekavaca, a gdje jazbine lisica; znala je naći put doma u ponoć po mladome Mjesecu.
Ali na proljetnu ravnodnevicu 1893. James Juniper je izgubljena.
Šepavo siđe s vlaka dok joj noge još bruje od tandrkavog putovanja, teško se osloni na štap od borovice, i shvati da ne zna kamo bi. Plan joj je imao tek dva koraka – prvi, bježi, i drugi, bježi dalje – i sad je dvjesto milja od doma, uz sitniš i vještičarenje u džepovima, a bez odredišta.
Klati se na peronu dok je buba i gurka svijet prepun odredišta. Para sikće i vije se iz lokomotive, mačje joj ovija skute. Plakati i oglasi titraju na zidu. Jedan je popis gradskih propisa New Salema i popratnih globa za prijestupe poput bacanja otpadaka, psovanja, razvrata, nepristojnosti i skitnje. Na jednom je razdražljiva Dama Sloboda uzdignute šake koja poziva SVE DAME KOJIMA JE DOJADILA TIRANIJA na skup Udruženja žena New Salema na Trgu sv. Jurja u šest sati na ravnodnevicu.
Na drugom je lice Juniper, mutno crno i bijelo, nad riječima: GĐICA JAMES JUNIPER EASTWOOD, UZRASTA OD SEDAMNAEST GODINA, TRAŽI SE ZBOG UMORSTVA I MOGUĆIH VJEŠTIČJIH RABOTA.
Kvragu. Očito su ga našli. Očekivala je da spaljivanje kuće malo jače zamuti cijeli prizor.
Juniper se pogleda u oči na plakatu i malo jače zadigne kapuljaču.
Agnes Amaranth Eastwood bila je srednja sestra, kose blistave i crne poput jastrebova oka. Bila je ona jaka između njih tri. Ona čvrsta, ona nepokolebljiva, ona koja zna kako raditi i kako raditi i dalje, lišena umora poput plime.
Ali na proljetnu ravnodnevicu 1893. je slaba.
Zazvoni za smjenu, pa Agnes klone nad tkalačkim stanom dok sluša kuckanje i siktanje kovine u hlađenju i sve jaču graju cura iz predionice. Pamučna prašina prekriva joj jezik i lijepi oči; udovi je bole i štropoću u njoj, istrošeni od previše dodatnih smjena zaredom.
Jedna onakva gadna groznica širi se po neredu rubova New Salema, gnoji se po pansionima i gostionicama West Babela, i svaka treća kašlje dok pluća ne iskašlje u krevetu Bolnice svete Ljubavi. A potražnja im je porasla, jer se prošlog tjedna obližnja predionica zapalila.
Agnes je čula da su radnice iskakale s prozora, padale na ulice poput kometa s repovima od dima i pepela. Cijelog tjedna sanja u grimiznom, stalno uz vlažne praskove zapaljene puti, osim što je to uspomena i nije nikakav san, i pri buđenju seže za sestrama kojih više nema.
Ostale cure izlaze u vrsti, uz tračanje i naguravanje. Pošla si na skup? Nadmen smijeh. Mogu i pametnije tratiti vrijeme. Agnes radi već šačicu godina u Obvezanoj predionici braće Baldwin, ali nije se niti potrudila saznati kako se ijedna zove.
Nekada im je učila imena. Kad je došla u New Salem Agnes je imala sklonost ka skupljanju lutalica – onih premršavih koje spavaju na podu pansiona jer si ne mogu priuštiti krevet, onih pretihih s modricama oko zapešća. Agnes ih je sve uzimala sebi pod žgoljavo krilo, kao da je svaka sestra koju je napustila. Jednoj je kosu češljala svakog jutra prije posla, s trideset poteza, kako je nekoć to radila za Juniper.
Našla je radno mjesto noćne sestre u Domu za izgubljene anđele. Za dugih je smjena tješila neutješnu dojenčad, voljela nikad voljenu djecu, sanjala o velikoj kući sunčanih prozora s dovoljno kreveta za baš svakog malog izgubljenog anđela. Jedne je večeri po dolasku na posao doznala da su joj polovicu dječice odaslali na zapad, za usvajanje u useljeničkim obiteljima gladnim ispomoći.
Zastala je među praznim krevetima, dok su joj ruke drhtala, i sjetila se što joj je kazala Mama Mags: Svaka žena iscrta krug oko sebe. Ponekad ona mora biti jedina u njemu.
Beatrice Belladonna Eastwood bila je najstarija sestra, kose što može podsjetiti na perje sove: meke i tamne, prošarane sjedinama. Bila je najmudrija između njih tri. Ona tiha, ona pozorna, ona koja će osjetiti opip hrpta knjige na dlanu i težinu riječi u zraku.
Ali na proljetnu ravnodnevicu 1893. je glupa.
Sjedi u prašinom istočkanoj svjetlosti svog malog ureda u Istočnom krilu knjižnice Salemskog veleučilišta i pritajeno lista nedavno doniran primjerak prvoga izdanja zbirke sestara Grimm Dječje i domaće vještičje bajke (1812.). Već zna priče, zna ih tako dobro da sanja putem pojmova bilo jednom i tročlanog skupa, ali nikad prije nije primila prvo izdanje svojim dvjema rukama. Odlikuje se težinom, kao da su sestre Grimm u njega spremile više od papira i tinte.
Beatrice prelista na zadnju stranicu i zastane. Netko je kraju završne bajke dodao stihove, rukom ispisane i izblijedjele.
Sestre tri zalutale za ruke se primile
Spaljene i sputane, krune nam ukradene
Što možeš izgubiti, da ne možeš vratiti?
Ispod tih se naziru daljnji stihovi, samo što su se izgubili zbog mrlja i prljanja iz proteklog vremena.
Nije isuviše čudno pronaći riječi zapisane na kraju neke stare knjige; Beatrice je knjižničarka već pet godina, te je vidjela mnogo gore, poput člana koji se služio kriškom sirove slanine pri obilježavanju stranica. Ali pomalo je čudno što Beatrice prepoznaje ove riječi, što su ih ona i sestre pjevale kao djevojčice u kotaru Crow.
Beatrice je uvijek smatrala da je to neka besmislena pjesmica Mame Mags, blesava rima koju je smislila ne bi li unukama pružila razbibrigu dok čerupa pijevca ili sprema korijen jezabele. Ali evo nje tu, nažvrljane u staroj knjizi vještičjih bajki.
