Opis
Bogati svijet Devabadske trilogije nije uspio u cijelosti stati na stranice Grada od mjedi, Kraljevstva od bakra i Carstva od zlata. Suviše smo zbivanja tu vidjeli samo s jedne točke gledišta, suviše se povijesti tu nakupilo čak i za ovoliki opseg.
U Rijeci od srebra vraćamo se svijetu Nahri, Dare i Alija – i onih oko njih, često kroz njihove oči – za završni uvid u puninu džinskog svijeta.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x ? mm / 164 x 228 x ? mm
- težina: ? g / ? g
- broj stranica: 240
- papir: Arcoset 120 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: eko-koža s efektom obrađenog metala
- tisak korica: foliotisak
- dorada korica: lentikularna
- tisak knjižnog bloka: crni UV tisak
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- zaštitna kutija: srebni foliotisak, lak i soft touch plastifikacija
Prema svemu sudeći, Seif Šefala je čvrsto odlučio stati nakraj njenom braku prije negoli je i počeo.
“Izgleda mi staro”, prokomentira njen otac dovoljno glasno da ga čuju. “Starije nego su nam kazali.”
“Babo, jedva da ga se dade vidjeti”, uzvrati mu Hatset. Njihov brod još nije pristao uz utvarno pristanište odvojeno potezom praznine od zidina Devabada, pa njen budući muž nije bio više od sitne prilike u crnoj džubi koja stoji na njemu. “Ne možete donositi sudove o njegovom izgledu dok se nalazimo ovako daleko.”
“Dičim se odličnim očinjim vidom. Blagoslovom od kog nema vajde u ovom bijednom maglenom brlogu.” Seif šmrkne. “Ako ništa drugo, mogli su malo dotjerati luku za tvoj dolazak.”
Hatset bi bilo drago da može izraziti neslaganje, ali grad uz koji je već vezala svoju sudbinu jutros se nije otkrivao u naročito srdačnom izdanju. U jednoj je prilici kao djevojka već posjetila Devabad i još se sjećala onog udivljenja koje je osjetila kada su proplovili kroz veo što krije otok. Onda su mu se mjedene zidine presijavale na blistavom suncu, a zeleno je gorje tvorilo pozadinu gradskom prostranstvu s tisuću tornjeva i hramova koje joj je potpuno oduzelo dah. U ono joj se vrijeme Devabad činio kao sâmo utjelovljenje magije.
Sada je Devabad zavijala tako gusta magla da Hatset nije vidjela grad, a zidine je jedva nazirala. Prazni gatovi stršali su iz izmaglica, a slomljeni su se potpornji kočili iz vode ili ležali izvaljeni na obali, poput napuštenih lešina. Prizor nije baš bio gostoljubiv. Njihov je pjeskobrod tiho rasijecao nepomičnu jezersku vodu, a Hatset je mogla samo zamisliti dokle strano njihov raznobojni brod izgleda spram bezlična sivila. Njen ga je narod još uresio za slavlje, za ponosan iskaz ajanlejskog imutka i moći. Površine su
mu oličili pozlatom da svjetlucaju na suncu, ali sad su prije sličile blijedu žutilu uvela lišća. Smiješno skupa srebrna jedra otromboljila su se, lišena vjetra, pa se grb njenog naroda nije vidio.
Sve joj je djelovalo pogrešno. Hatset čvršće stisne ogradu broda. “Nije da mi pomažete da se opustim.”
“Ne trudim ti se pomoći da se opustiš. Trudim se uvjeriti te da trebaš odustati od ove smiješne nakane.” Otac se okrene prema njoj i u zlaćanim mu očima umjesto šege ona primijeti brigu. “Nije ti ovdje mjesto, kćeri, a mene bi ubilo da te moram ostaviti ovdje. U Šefali bi ti trebala vladati, ne na ovoj devskoj hridi.”
Hoću više od Šefale. Ali Hatset to ne izgovori. “Nije se moguće vratiti, što i sami znate. Kad bih se sad predomislila, uvrijedili bismo Gezirce do te mjere da naš narod ovdje iduća tri stoljeća ne bi imao utjecaja.” Hatset mu stisne šaku i pokuša sastaviti samopouzdan izraz. “A možda se sjećate da sam ja ovako odabrala.”
“Djeci se ne smije davati da sama biraju.”
“Babo, stotinu mi je godina.”
“Diru.” Jedna mu ručica prodrma rame. “Diru.”
Muntadir al Kahtani potmulo prostenje i zarije si lice u jastuk. “Ne gnjavi me, Zajnab.”
Tjelešce njegove seke svali se pored njegovog, pa uzdrma krevet i baci mu novo sijevanje bola kroz natečenu lubanju. “Izgledaš užasno”, reče mu ona vedro i odmakne pramen prilijepljen uz obraz. “Zašto si sav znojan?” Ispusti zgranut – i prilično uzbuđen – uzdah. “Zar si ti to pio?”
Muntadir si nabije svileni jastuk preko ušiju. “Uhti, prerano je za ovo. Zašto si mi u sobi?”
“Nije ne znam kako rano”, reče ona, zanemarivši važnije pitanje – bar što se njega tiče. Zajnab stane ševrdati ručicama i golicati ga, a on joj se sa smijehom počne izmicati kako zna i umije. Njoj se prsti naprasno umire i obujme nešto što mu je našla pored glave.
“Zar je ovo minđuha? Diru, zbog čega tebi u krevetu leži neka ženska minđuha?” Glas joj se obasja od iznenađenja. “Oh, zar pripada onoj novoj mladoj pjevačici iz Babilija?”
U trenutku iznenadne panike Muntadir naglo ispruži ruku da njome prijeđe po drugoj strani madraca. Olakšanje sijevne njime kada otkrije da je prazna. Vlasnica minđuhe mora da je već otišla, i Bogu hvala na tome. Takvo što mu torokava trinaestogodišnja sestra ne mora vidjeti.
On se prevrne na bok i zaškilji u tami; sva Muntadirova posluga znala je da treba zastrti prozore dok se emir još nije probudio iza jedne onakve “večeri”, pa mu se Zajnab ukazivala u mutnim okrajcima: u sivo zlaćanim očima i tamnom lišcu, u mangupskom smiješku… u tanahnoj džumki od zlata i smaragda što joj visi s prstiju.
“Daj mi to.” Muntadir joj otme minđuhu, pa Zajnab iznova zahihoće. “Ne bilo ti teško, bi li mi mogla donijeti vode?”
Cereći se i dalje, Zajnab odskoči s kreveta i istoči tekućinu iz njegova bardaka od plavog stakla u pehar od bijelog žada, pa se iskrevelji kad ju je promotrila. “Zašto smrducka?”
“Zato što mi je u njoj lijek za glavu.”
Ona dođe do njega i pruži mu pehar. “Ne bi smio piti vino, ahi. Znaš da je to zabranjeno.”
“Svašta je zabranjeno, ptičice.” Muntadir iskapi pehar. Nije da je ovim pružao najbolji primjer sestri, ali sinoćnja je pijanka – barem formalno – bila u službi kraljevstva.
Zajnab prevrne očima. “Znaš da mi je mrsko kad me tako zoveš. Više nisam dijete.”
“Nisi, ali i dalje lepršaš posvuda, slušaš i gledaš svašta što te se ne tiče.” Muntadir ju potapše po glavi. “Velika si ti ptica”, reče joj zafrkantski. “Ti i Ali ćete me nadrasti, kako ste krenuli.”
Ona se opet ispruži po krevetu. “Pokušala sam ga posjetiti”, potuži se, smrknuta. “Vadžed je doveo gojence iz Kraljevske garde zarad ogledanja. Otišla sam u arenu, ali abo mi je naredio da odem. Rekao je da bi to bilo ‘nedolično’”, doda, prezrivo odmahnuvši rukom.
Muntadir ju suosjećajno shvati. “Rasteš, Zajnab”, reče joj blago. “Ne bi smjela biti uz toliku muškadiju.”
Zajnab ga ošine pogledom. “Ti smrdiš po vinu i minđuha neke cure ti je u krevetu. Kako to da ti smiješ raditi što god ti se svidi, a ja više sama ni iz harema ne mogu? Da smo kod nas u Am Geziri, smjela bih izlaziti. To sestrične rade cijelo vrijeme!”
Ova će ga propalica ljudske krvi u smrt odvesti.
Dara opet virne prema posvađanim trgovcima sred sokaka, voćaru koji bijesno optužuje opančara da mu je namjerno prosuo kolica plodova, a zatim zirne ka Nahri.
“Požuri, molim te”, umoli ju. “Samo što se nije vratio.”
Okružena hrpicom čizama i kožnih opanaka popravljenih u različitoj mjeri, Nahri lagodno ispruži jedno stopalo i zamigolji nožnim prstima u opanku koji je upravo navukla.
“Još se svađaju. Smiri se.” Vidno se skiseli, pa izuje opanak i odbaci ga. “Pretvrd je.”
Dara si prosikće u bradu. “Tvorca ti miloga, a da više odabereš jedne? Nije valjda da ima ne znam kakve razlike!”
“Možda ne bi bilo da su meni noge od vatre. Ali, avaj… oh.” Tamne joj oči zaiskre kad izvadi par kožnih čizama. “Ove izgledaju udobno. I baš su krasne”, napomene, diveći se vijugavome uzorku listova utisnutom u sare. “Kladim se bih ih naknadno mogla trampiti.”
Dara izbroji do deset u sebi, podsjećajući se da od ove žene na svijetu nema veće nahidske vidarice, da je on Afšin, te da ju goni buljuk ifrita. Ne može sad izgubiti živce i baciti u plamen tu hrpicu obuće oko nje.
Odnosno, može, ali čemu?
“Nahri”, reče, naglasivši joj ime. Bilo mu je čudno izgovarati ga, prisno u mjeri na koju se i dalje nije navikao, ali napadno se prestala odazivati na lopužo, curo i ljudska. Podigne dlanove, što u molitvi, što u molbi. “Našim svijetom vladaju pravila. Uđe li taj čovjek i ulovi te, ne smijem mu ništa.”
“Zašto? Da se ne bi rastalio? Pretvorio u pepeo?” Ona prevrne očima. “Kakve vajde imaš od toga što si nekakav svemoćan džin ako si primoran bježati i skrivati se od ljudi?”
Krv mu možda više ne kola žilama, ali Daru snađe sigurnost da nešto u njemu ključa. “Stoput sam ti kazao. Ja nisam džin.”
“Znam.” Nahri se milo osmjehne. “Samo mi je iznimna naslada što te uspijevam razljutiti.”
