Opis
Stephen Fry pretače vlastitu životnu očaranost grčkom mitologijom u ovo novo prepričavanje, prijeko potrebno našem vremenu.
Crpeći iz svih dostupnih antičkih izvora baš kao i iz svoje sveobuhvatne upućenosti, Fry počinje od kaosa iz kojega grčki mitološki svijet nastaje, te prolazi kroz njegov prvi i drugi poredak do ustoličavanja dodekateona, vladavine dvanaestoro bogova i božica na Olimpu. Slijedi stvaranje ljudske vrste, Zeusovih igračaka – a za njim i niz božanskih poigravanja njima, odnosno precima nas samih, katkad urnebesno smiješnih, katkad pak duboko potresnih.
Ovo izdanje donosi cijelu grčku mitologiju – sve do dolaska velikih antičkih ljudskih junaka. O njima pripovijeda drugi svezak Mythosa, Junaci.
Reja, jedanaesto Gejino dijete koje je primilo pitanje, reče joj da neće imati posla s tom nakanom, ali – podigavši ruke kako bi zaustavila bujicu majčinih zvjerskih uvreda – spomene da bi se njenom bratu Kronu, posljednjem od ove snažne i prekrasne djece, lako mogla svidjeti zamisao svrgnuća oca. Ona, Reja, mnogo ga je puta čula kako proklinje Urana i njegovu moć.
“Doista?” usklikne Geja. “Tako kažeš? Dobro, gdje je on?”
“Vjerojatno se potišteno smuca tamo dolje kod Tartarovih pećina. On i Tartar se baš dobro slažu. Obojica su mračni. Sumorni. Podmukli. Veličanstveni. Okrutni.”
“Jao, nemoj mi reći da si zaljubljena u Krona…”
“Reci mu nešto lijepo o meni, majčice, molim te! On mi je baš bajan. To sijevanje crnih očiju. Te gromovite obrve. Te duge šutnje.”
Geja je oduvijek smatrala kako duge šutnje najmlađeg sina ne ukazuju ni na što doli kratke pameti, no razborito se suzdrži od komentara. Potvrdivši Reji da će je, dakako, toplo preporučiti Kronu, Geja pohita sve niže, niže i niže prema Tartarovim pećinama da ga potraži.
Zeus se sad krene pobrinuti da se pobijeđeni Titani nikad više ne uspiju uzdići i zaprijetiti njegovu poretku. Najjači i najnasilniji suparnik u ratu nije mu bio Kron, već Atlant, brutalno moćni prvijenac Japeta i Klimene. Atlant je bio usred svake bitke, bodrio titansku družinu u boj, zazivao posljednji, krajnji napor čak i dok su ih Hekatonhejri batinama silili na predaju. Da bi kaznio njegovo neprijateljstvo, Zeus ga osudi na podupiranje neba do kraja vječnosti. Zeusovi su preci Kron i Uran bili prisiljeni gubiti goleme količine energije na odvajanje nebesa od zemlje. Zeus se tako jednim potezom oslobodi tog iscrpljujućeg bremena i svali ga, sasvim doslovno, na pleća najljućeg neprijatelja. Na spoju onoga što bismo mi nazvali Afrikom i Europom, Titan ostane napregnut, a pritisne ga cijela težina neba. Noge zategne, mišiće napne, a silno mu se tijelo zgrči od tog uzvišenog i bolnog truda. Eonima ostane ondje stenjati kao bugarski dizač utega. S vremenom okameni u gorje Atlas koje do dana današnjeg podupire nebesa nad sjevernom Afrikom. Njegov napregnut, pogrbljen lik nalazimo na primjercima prvih karata svijeta, koje njemu u čast još zovemo “atlasima”. S jedne mu strane leži Sredozemno more, a s druge ocean koji još uvijek prema njemu zovemo “Atlantskim”, gdje je navodno nekoć cvalo tajanstveno otočko kraljevstvo Atlantida.
Hestija se vrati na svoje prijestolje. Zeus je gleda kako si gladi skute duge haljine, pa prijeđe pogledom na ostale, jedno po jedno – Posejdon. Demetra. Afrodita. Hefest. Ares. Atena. Artemida. Apolon. Hermes. Ti se bogovi i sve stvoreno klanjaju pred njim. Svi su neprijatelji raštrkani, uništeni, zatočeni ili ukroćeni. Stvorio je carstvo i vladavinu kakve svijet još vidio nije. Pobijedio je. No ne osjeća ništa.
Pogleda udalj i na najdaljem rubu planine spazi spram neba priliku čija se tamna odjeća vijori na vjetru. Njegov otac Kron je stigao. S oštrice kosira ljeska se svjetlost plamenova iz dubine dok polako njiše njime tamo-amo kao klatnom. Premda čak ni Zeus nikako ne može to razabrati s tolike udaljenosti i pri tako lošoj svjetlosti, siguran je da ispijeno, razoreno lice očevo lice nosi okrutnu, podrugljivu grimasu.
“Maši, Zeuse. I za ime svega, smiješi se!” prene ga prosiktan Herin šapat. Kad opet pogleda, tamne očeve prilike više nema. Možda mu se samo učinilo.
Odjeknu novi pokliči. Režanju grmljavine priključuje se i huka iz zemlje same. Geja i Uran dodaju čestitke. Ili možda upozorenja. Klicanje nikako da prestane. Sve što živi štuje i obožava njega. Ovo bi mu trebao biti najsretniji dan života.
Nešto nedostaje. Nešto… on se namršti i zamisli. Iznenada golema munja ubode s neba i odalami u zemlju, nadižući silovit oblak dima i spaljene prašine.
“Daj nemoj, dragi”, reče Hera.
Ali Zeus je ne sluša. Dobio je ideju.