Opis
Dok živi u raskošnom ladanjskom zdanju punom osebujnih blaga, January Scaller je i sama posve jedinstvena, bakrenasto crvenkaste kože i sasvim neodrediva podrijetla. Kao štićenica imućnoga g. Lockea, slična je artefaktima kojih je kuća puna: pomno čuvana, često zanemarivana i nedvojbeno odnekud otuđena.
Zatim do nje na zagonetan način dospije sasvim neobična knjiga. Knjiga što nosi mirise drugih svjetova i prenosi pripovijest o tajnim vratima, o ljubavi, pustolovini i opasnosti – upravo poput romana u nastavcima koje January dijeli sa svojim jedinim prijateljem Samuelom, dostavljačem iz obližnje trgovine. Svaka stranica otkriva sve više nemogućih istina o svijetu koji prikazuje, sve dok January ne postane neraskidivo vezana uz knjigu Deset tisuća vrata.
Sa sedam sam godina pronašla vrata. Sve mi se čini kako bih trebala tu riječ napisati velikim početnim slovom, da vam bude jasno kako ne mislim na vrtna, ili neka obična vrata što pouzdano vode u kuhinju s bijelim pločicama ili plakar u spavaćoj sobi.
Sa sedam sam godina pronašla Vrata. Eto – gledajte kako se visoko i ponosito ta riječ sada koči na stranici, s kutom toga V crno odškrinutim u bijelo ništavilo. Kad vidite tu riječ, zamišljam kako vam se od sitnog srsa prepoznavanja ježe dlačice na potiljku. Pojma nemate o meni; ne vidite kako sjedim za ovim pisaćim stolom od žuta drva, dok mili slani lahor prebire ove stranice kao čitateljica u potrazi za straničnikom. Ne vidite ožiljke koji mi se svijaju i pletu po koži. Ne znate mi čak ni ime (glasi January Scaller; tako da sad valjda ipak znate nešto malo o meni, pa sam uprskala poantu).
Ali znate o čemu se radi kad vidite riječ Vrata. Možda ste čak i sami vidjeli jedna, dok stoje poluodškrinuta i trula u nekoj staroj crkvi, ili nauljena i sjajna u zidu od opeke. Možda ste, ako ste od onih maštovitih čije noge same od sebe potrče prema neočekivanim mjestima, čak prošli kroz jedna i zatekli se na zaista vrlo neočekivanu mjestu.
A možda nikad u životu niste ni načas opazili Vrata. Nema ih više onoliko kao nekada.
Ali svejedno znate za Vrata, zar ne? Jer postoji deset tisuća priča o deset tisuća Vrata, a znamo ih dobro baš koliko i vlastita imena. Vode u Vilindom, u Valhallu, na Atlantidu i Lemuriju, u Raj i Pakao, u svim smjerovima kamo vas kompas nikada ne bi mogao odvesti, drugamo. Moj otac – koji je istinski školar, a ne samo mlada dama s nalivperom i nizom stvari koje treba napisati – to sriče mnogo bolje: “Ako sagledamo priče kao arheološke lokalitete, i krajnje pomnim brisanjem skinemo s njihovih slojeva prašinu, otkrijemo da im na nekoj razini uvijek postoji prolaz. Točka koja dijeli ovdje od ondje, nas od njih, ono svjetovno od onoga čarobnog. Upravo u trenucima kada se otvore vrata, kada nešto proleti između svjetova, dogode se priče.”
Sa sedam mi je godina taj rokovnik bio najdragocjenija svojina u životu, premda je pravno upitno jesam li mu bila i formalna vlasnica. Nisam ga kupila, niti mi ga je netko dao – našla sam ga. Igrala sam se u Faraonskoj sali netom prije sedmog rođendana i otvarala i zatvarala sve vaze i iskušavala nakit, pa slučajno otvorila i jednu lijepu plavu škrinju za blago (Kutija sa svodnim poklopcem, urešena bjelokošću, ebanovinom, plavom fajansom, Egipat; izvorno par istovjetnih). A na dnu te škrinje se nalazio taj rokovnik: kože boje zagorjela maslaca, kremastih pamučnih listova praznih i zamamnih poput svježeg snijega.
Činilo mi se vjerojatnim kako mi ga je g. Locke tu ostavio da bih ga pronašla, kao tajan dar koji zbog ozbiljnosti ne bi mogao izravno dati, pa sam ga uzela bez oklijevanja. Pisala sam u nj kad god sam se osjećala usamljeno ili izgubljeno, ili dok bi moj otac izbivao a g. Locke je bio zauzet, a dadilja pak užasna. Puno sam pisala.
Uglavnom sam pisala priče poput onih koje sam čitala u Samuelovim primjercima Argosyja, o hrabrim malim dječacima plave kose s imenima poput Jack ili Dick ili Buddy. Puno sam razmišljala o naslovima od kojih se ledi krv u žilama i ispisivala ih posebno zavojitim pismom (“Zagonetka otpirača”, “Društvo zlatnog bodeža”, “Leteća sirotanka”), dok baš nimalo nisam razbijala glavu oko pripadajuće radnje. Tog mi je popodneva, dok sam sjedila na tome samotnom polju uz Vrata koja ne vode nikamo, došlo da napišem drugačiju priču. Neku istinitu priču, onakvu u koju bih se mogla ušuljati, samo ako budem dovoljno čvrsto vjerovala u nju.
Sa sedam mi je godina taj rokovnik bio najdragocjenija svojina u životu, premda je pravno upitno jesam li mu bila i formalna vlasnica. Nisam ga kupila, niti mi ga je netko dao – našla sam ga. Igrala sam se u Faraonskoj sali netom prije sedmog rođendana i otvarala i zatvarala sve vaze i iskušavala nakit, pa slučajno otvorila i jednu lijepu plavu škrinju za blago (Kutija sa svodnim poklopcem, urešena bjelokošću, ebanovinom, plavom fajansom, Egipat; izvorno par istovjetnih). A na dnu te škrinje se nalazio taj rokovnik: kože boje zagorjela maslaca, kremastih pamučnih listova praznih i zamamnih poput svježeg snijega.
Činilo mi se vjerojatnim kako mi ga je g. Locke tu ostavio da bih ga pronašla, kao tajan dar koji zbog ozbiljnosti ne bi mogao izravno dati, pa sam ga uzela bez oklijevanja. Pisala sam u nj kad god sam se osjećala usamljeno ili izgubljeno, ili dok bi moj otac izbivao a g. Locke je bio zauzet, a dadilja pak užasna. Puno sam pisala.
Uglavnom sam pisala priče poput onih koje sam čitala u Samuelovim primjercima Argosyja, o hrabrim malim dječacima plave kose s imenima poput Jack ili Dick ili Buddy. Puno sam razmišljala o naslovima od kojih se ledi krv u žilama i ispisivala ih posebno zavojitim pismom (“Zagonetka otpirača”, “Društvo zlatnog bodeža”, “Leteća sirotanka”), dok baš nimalo nisam razbijala glavu oko pripadajuće radnje. Tog mi je popodneva, dok sam sjedila na tome samotnom polju uz Vrata koja ne vode nikamo, došlo da napišem drugačiju priču. Neku istinitu priču, onakvu u koju bih se mogla ušuljati, samo ako budem dovoljno čvrsto vjerovala u nju.
