Sophie Anderson DJEVOJKA S MEDVJEĐIM GOVOROM

15,00  (113,02 kn)

Ilustrirala Ivana Pjevac

Prvo izdanje.

93 na zalihi

TEČAJ: 1 EUR = 7,53450 HRK Kategorija:
 

Opis

Dvanaestogodišnja Janka osjeća kako joj u selu nije mjesto, previsokoj i prekrupnoj, koliko god da ju njena Mamočka voli. Mamočka nije njena prava mama: pronašla ju je još kao malenu pred medvjeđom pećinom.

Kada dođe kraj zime Jankino će tijelo proći kroz nepovratne promjene, a odjednom će joj postati razumljiv govor životinja. Takva ne može ostati u selu, pa ona usred noći odluči otići u gvozd, ne bi li u njemu našla odgovore o sebi.

Izdanje je obogaćeno ilustracijama Ivane Pjevac, koja je priredila i ovitak u tehnici akvarela.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 150 x 210 x 19,5 mm
  • težina: 450 g
  • broj stranica: 244
  • papir: Arctic Volume 130 g/m2, FSC certificiran
  • ovitak: Quatro Silk 300 g/m2, FSC certificiran
  • tisak korica: offset + srebrna folija
  • dorada korica: sitotisak lave
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: šivani oktavo arci, rasklopivi

Sjećam se medvjedice koja me odgojila. Privijanja svog lica uz njen topli trbuh. Pregolemih krznatih udova koji su me štitili od štipanja snijega. Sjećam se potmuloga brundanja njenog hrkanja kroz tihu zimu, kao i oblačnih izdisaja pare s mirisom bobica i češera.

Moja pomajka Mamočka kaže da su mi bile oko dvije godine kad me pronašla pred medvjeđom pećinom. Kaže da sam stajala gola u snijegu, ali toplih rumenih obraza i s najširim osmijehom na licu. Da sam joj smjesta prišla, podigla ruke u zrak i tiho zalajala. Mamočka me podigla, a ja sam joj položila glavu na rame, obujmila ju nogama oko struka i smjesta zaspala. Mamočka kaže da je tog trena shvatila kako nam je suđeno biti zajedno. Ali ako ne znam odakle potječem, odakle bih znala kamo pripadam?

Mamočka je u pećini potražila neku naznaku mojeg porijekla ili mojih roditelja, ali unutra je jedna stara medvjedica spavala zimski san. Kako joj nije htjela zasmetati, Mamočka se odšuljala odatle, pa me odnijela u svoj dom na rubu Snježnoga gvozda.

Predivno mi je živjeti s Mamočkom. Majka je kakvu sam samo mogla poželjeti, ali često mi na pamet padne medvjedica. Pitam se sjeća li me se. Je li me se možda čak uželjela. Pitam se tko je bila ta medvjedica gotovo jednako koliko i tko su bili moji pravi roditelji. Oni koji su me izgubili – ili napustili – u gvozdu.

Jednoga bih dana voljela otkriti priču o svojoj prošlosti, i nadam se da je magičnija od pukoga odbacivanja mene kao neželjene bebe. Nadam se da je to skaska prepuna čudesa što objašnjava tko sam i zašto sam drugačija, zbog čega čujem kako si drveće šaptom prenosi tajne, i zbog čega stalno osjećam privlačenje gvozda.

Zovu me Medvjedica Janka. Ne zbog mjesta pronalaska – za njega znadu samo malobrojni. Zovu me Medvjedica Janka zato što sam jako krupna i snažna.
Nadvijam se nad svu ostalu dvanaestogodišnju djecu, baš kao i nad većinu odraslih. A snažnija sam od svih. Čak i od rezača leda i drvosječa, kao i onih malobrojnih lovaca i sakupljača koji smognu hrabrosti zaći u Snježni gvozd.

Tu, u selu na južnome rubu gvozda, živi stotinjak ljudi. A upravo se sada svi tiskaju na trgu u pripremama za sutrašnju svetkovinu.

Snijeg svjetluca, a uzbuđenost pršti zrakom. Selo već više od šest mjeseci nesmiljeno optače zimska hladnoća. Ali sutrašnjim danom počinje Veliko otapanje. Mrazna Velerijeka će se odlediti, a Snježni gvozd izgubiti pokrov bjeline. Moći ću lutati pod iznova ozelenjelim drvećem. Neću lutati daleko – jer to zabrinjava Mamočku. Ali već od same pomisli na stajanje pod bibanjem vrba i brbljanjem borova trnci sreće prostruje mi obrazima.

Pozovu me u pomoć dok prelazim trg. Zastanem pridržati drvene grede tesarima koji tu sastavljaju pozornicu za priredbu svetkovine. Pomognem u sleđeno tlo zabiti motke za natjecanje u penjanju. Još i dovučem škriputave saonice sa sleđene rijeke, pune blokova leda za ledenu tvrđu. Tvrđa je već sada visoka kao seoska dvorana, ali djeca joj se i dalje veru po blistavim zidovima i dograđuju je u visinu.

Napokon stignem do sredine trga, gdje moj najbolji prijatelj Saša slaže drva za krijes svetkovine.

POSLJEDNJA STRIJELA KRALJEVNE NASTASJE

Jednom davno velika ratnica stiže u Snježni Gvozd. Zvaše se kraljevna Nastasja.

Nošaše luk preko ramena i tobolac strijela sred leđa, i oni joj dostajahu da nastrijeli iskru zvijezde. Godinama još kraljevna Nastasja branjaše i čuvaše stvorenja iz Snježnoga gvozda. Istjera vodene đavle iz rijeke, primiri šumske duhove čije tuljenje zazivaše kišu, i spasi dušu Diva Besmrtnoga.

Zatim ona jednoga dana upozna ribara na obali Zelenoga zaljeva. Zaljubiše se i dobiše ljepoticu kćerkicu.

Samo, djetešce im ni mjesec dana ne stiže napuniti kadli iz Vatrenoga vulkana na sjeveru provali plamen. Zmej, troglavi ognjeni zmaj, bukne u nebo, te zarobi Nastasjinog muža, koji se uto upravo zatekao blizu vulkana.

Gnjev proplamsa u Nastasji. Ona objesi luk preko ramena, privije čedo uz prsa i popne se do jedne pećine u Modroj gori. Ondje, premda joj se srce slomi od tog čina, povjeri ljubljenu kćerkicu na skrb jedinome stvorenju u koje se uzdaše da će ju čuvati i sačuvati: Carici Medvjedici.

A na samome vrhu gore, ondje gdje nebo modrinom optače taj pradavni vrhunac, Nastasja si izrezbari šest glava strijele. Od gusta plava leda sazdane, od zvjezdana praha otvrdnule, bijahu dostatno čvrste, a i dostatno studene da ohlade bijes u srcu ognjena zmaja.

Sunce triput stiže zaći, a Mjesec triput stiže izaći prije no što se Nastasja domože Vatrenog vulkana i pronađe Zmejevu špilju. Nastasja nasrne u nju i uperi strijelu u zmajevo srce, ali Zmej joj privi muža prečvrsto uza se da bi odapela hitac.

Kroza dva otkucaja srca Nastasja odapne pet strijela u tri Zmejeve glave i oslijepi mu pet očiju. Nastasja se osmjehne, pa zapne završnu strijelu, ne bi li zmaju oslijepila posljednje oko. Ali Zmej raširi silna krila i izleti iz špilje, nikako ne ispustivši Nastasjinog muža. Zatim Zmej bijesno urlikne, pa ga odbaci u kovitlac zmajskog ognja.

Žalost satre Nastasju kada vidje kako joj požar guta muža. Grudi joj se uruše i sâmo joj disanje postane mučno. Odapne posljednju strijelu, ali promaši metu. Strijela okrzne Zmejevo krilo i obori ga s neba. Pljujući plameno praskanje i ugljevlje, on se svali ravno na nju. Ne bi joj spasa.

Visoko nada njom, posljednja strijela nastavi let. Projezdi zvijezdama, noseći Nastasjinu ljubav i snagu. Zamakne podno Mjeseca, prikupi zrake mjesečine i magije, i zatim se zabode u koru visoke, vitke breze.

Suze se prikupe Nastasji u očima, blistavim od pomisli na svoje sada siroto čeljade. Ali završni joj se dah ispuni nadom, da će joj kći jednog dana pronaći posljednju strijelu, i da će se tada spomenuti priče o njoj.

Možda će vam se također svidjeti…