Sophie Anderson KUĆA NA KOKOŠJIM NOGAMA

100,00 kn

Prvo, neobrojčano izdanje, ograničeno na 300 primjeraka.

Fizički raspoloživo od ponedjeljka, 28. listopada 2019.

Kategorija:
 

Opis

Dvanaestogodišnja Marinka sanja o normalnom životu, u kojem bi njena kuća ostala na istome mjestu dovoljno dugo da ona uspije naći prijatelje. Ali njena kuća ima kokošje noge i često se bez upozorenja seli po svijetu.

Jer Marinkina baka je Baba Jaga, koja vodi umrle s ovoga na onaj svijet. Marinka čezne izbjeći sudbinu Babine nasljednice i sama odabrati što će postati – ali kuća nije nužno naklonjena njenim nakanama.

Obogaćeno ilustracijama Mirjane Pjevac, koja je priredila i ovitak u tehnici ulja na platnu s elementima koji blistaju po danu i svijetle u mraku, prvo izdanje knjige dostupno je samo izravno od nas.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 150 x 210 x 17,5 mm
  • težina: 400 g
  • broj stranica: 216
  • papir: Maxioffset Agripina 120 g/m2, FSC certificiran
  • ovitak: Quatro Silk 300 g/m2, FSC certificiran
  • tisak korica: offset + srebrna folija + fluorescentni pigment
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: šivani oktavo arci, rasklopivi

Moja kuća ima kokošje noge. Dva-tri puta godišnje, i to bez upozorenja, ustane usred noći i ode s mjesta gdje smo dotad živjele. Može prijeći sto kilometara, a može prijeći i tisuću, ali mjesto na koje se spusti uvijek bude jednako. Samotno i sumorno, na rubu civilizacije.

Smješta se po tamnim, zabranjenim šumama, trese na vjetru ledene tundre i krije među trošnim ruševinama na drugom kraju grada. Upravo sada se koči na kamenitom izboju, visoko u nekoj planinskoj vrleti. Ovdje smo već dva tjedna i još uvijek nisam vidjela nikoga živog. Mrtvih sam se nagledala, naravno. Dolaze posjetiti Babu, a ona ih onda provodi kroz Dveri. Ali pravi, živi, živući ljudi odreda se zadržavaju u mjestu i selima daleko pod nama.

Možda bi, kad bi bilo ljeto, tkogod od njih dolutao ovamo, na izlet i razgledavanje vidika. Možda bi se nasmiješio i pozdravio me. Možda bi mi navratio neki vršnjak – možda cijela skupina djece. Možda bi oni zastali uz potok i pljuskali se vodom da se osvježe. Možda bi me pozvali da im se pridružim.

U nekoliko prilika kad su živi znali dolutati blizu kuće čula sam što šapuću. Čula sam kako nazivaju Babu ružnom, odvratnom, vješticom ili monstrumom. Čula sam kako govore da ona jede ljude. Ali nisu je vidjeli ovakvu. Prelijepa je dok pleše među mrtvima, dok donosi utjehu i radost. Volim njen široki, krivozubi osmijeh, veliki, bradavičavi nos i prorijeđenu bijelu kosu što joj viri iz rupca s lubanjama i cvjetovima. Volim njen udobni, debeli trbuh i krive, zdepaste noge. Volim kako ona svakoga umije opustiti. Mrtvi dođu ovamo izgubljeni i zbunjeni, ali odu smireni i spokojni, spremni za svoje putovanje.

Baba je savršena Čuvarica. Daleko je bolja no što ću ja ikad biti. Samo što ja zapravo ne bih htjela biti Čuvarica. Biti Čuvarica znači nositi odgovornost za Dveri i sva vođenja mrtvih, za sva vremena. A premda vođenje usrećuje Babu, ja se od svakonoćnog gledanja odlazaka mrtvih osjećam još usamljenije. Da mi je bar suđeno biti nešto drugo. Nešto vezano uz žive ljude.

Nikad još nisam vidjela kuću kako putuje po danu, kao što nikad još nisam ni putovala s prijateljicom. Tijelo mi se trese od smijeha, dok mi se od osjećaja da nemam težine vrti u glavi. Obećanje koje sam dala kući je zaboravljeno, ostavljeno za nama u pustinji.

Nina i ja sjedimo na prozoru i gledamo kako krajolici prolijeću oko nas. Kuća galopira preko pustinje, nadižući oblak sitna pijeska za sobom. Naporno prijeđe strme sive planine, skoči s njih u bujnu zelenu dolinu, pažljivo prođe kroz džunglu i početkom popodneva izbije na blistavi bijeli pijesak duge, uske plaže.

Kuća se smjesti na jednom kraju plaže tako da su joj ulazna vrata na jedva koji korak od mora. Protegne si duge noge, pažljivo spusti golema kokošja stopala u vodu i uzdahne od zadovoljstva.