Katherine Arden ZIMSKA NOĆ

80,00 kn335,00 kn

Drugo izdanje.

Obriši
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Nominirana 2020. godine za nagradu Hugo u kategoriji najboljeg serijala, trilogija Zimska noć jedinstven je spoj slavenske mitologije i ruske povijesti.

Potkraj četrnaestog stoljeća ruske su zemlje razjedinjena kneževstva pod vrhovnom vlašću tatarske Zlatne Horde. U jednom od njih bojar Pjotr Vladimirovič dobije kći koju je majka kanila roditi po cijenu smrti. Vasilisa Petrovna već će kao dijete privući pažnju boga kaosa Medveda i boga smrti Morozka, jer vidi ono što drugi ne mogu. A sudbina će joj namijeniti odlazak daleko od gvozdova Lesnaje Zemlje, k Moskvi i čarobnim konjima, k neznanim ponoćima i presudnim bojištima.

Omiljena u luksuznom izdanju koje je Katherine Arden proglasila najljepšim koje je imala prilike vidjeti, trilogija Zimska noć i u redovnom se izdanju diči luksuznom zaštitnom kutijom.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: knjige: 150+250+250 x 210 x 22 mm
  • težina: 600 g + 600 g + 600 g
  • broj stranica: 328+359+359
  • papir: Maxioffset Agripina 100 g/m2, FSC certificiran
  • ovitak: Maxioffset Agripina 300 g/m2, FSC certificiran
  • tisak korica: offset + slijepi tisak
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: šivani oktavo arci, rasklopivi

Vasja nikad nije vidjela nijednog Tatara, pa nije imala jasan pojam o veličini utvrde koja bi joj trebala da se od dotičnoga zaštiti. Svejedno, ona sumnjičavo promotri jamu. “Nije baš velika.”

Aljoša prevrne očima. “Zato ju i kopam, zekane”, reče. “Da ju povećam. Daš li mi još?”

Vasja mu krene pružiti medenjak, ali onda zastane. “I ja bih iskopala jamu i strijeljala Tatare.”

“Pa, ne možeš. Nemaš ni luk ni štihaču.”

Vasja se namrgodi. Aljoša je dobio nož i luk na dar za sedmi imendan, ali cjelogodišnje preklinjanje njoj nije urodilo nikakvim plodom, što se naoružavanja tiče. “Nema veze”, reče ona. “Mogu ja kopati štapom, a otac će mi kasnije darovati luk.”

“Ma nemoj.” Ali Aljoša ne prigovori kad mu je Vasja pružila pola kolača i otišla potražiti štap. Nekoliko su minuta radili složno i šutke.

Ali kopanje štapom ubrzo dojadi, čak i ako se svako toliko poskoči ne bi li se pogledom potražilo zlobne Tatare.

Vasja sijevne na noge i primi nož o pojasu. Krijese li se to oči u mraku?

Vasja ne uputi poziv – nije bila glupa – ali zurila je u smrekove grane nad sobom sve dok joj oči nisu zasuzile. Mali joj je nož hladan i žalosno sitan počivao u ruci.

Tišina. Zar joj se samo učinilo?

Tada se opet začuje smijeh. Vasja ustukne, bešumno, uzme zapaljenu kladu s vatre i poduhvati ju.

Dum, začuje. Dum još jednom – a onda jedna žena saskoči u snijeg u podnožju smreke.

Ili ipak ne žena. Jer kosa i oči ovog stvorenja bile su utvarno blijede, a sjajna koža boje zimske ponoći. Nosila je ogrtač boje sna, ali glava, ruke i stopala bili su joj goli. Vatra joj počne rumeno igrati po čudnom i ljupkom licu, a hladnoća joj očito nije smetala. Dijete? Žena? Čortica. Neki noćni duh. Vasji u isti mah lakne i obuzme ju još jači oprez.

“Babuška?” reče oprezno. Spusti zapaljenu zublju. “Uz moju ste vatru dobrodošli.”

Čortica se uspravi. Oči su joj bile daleke i blijede poput zvijezda, ali usta joj se izviju, vesela kao dječja. “Ljubazna putnica”, reče lako. “Trebah to i očekivati. Pusti kladu, dijete; neće ti trebati. Da, sjest ću uz tvoju vatru, Vasilisa Petrovna.” Rekavši to, spusti se u snijeg uz plamenove i odmjeri Vasju od glave do pete. “Daj!” reče. “Dođoh ti u posjet; mogla bi me barem ponuditi vinom.”

Vasja, nakon malo oklijevanja, pruži posjetiteljici mješinu medovine. Nije bila tako glupava da uvrijedi stvorenje koje kao da je palo s neba. Ali – “Znate mi ime, babuška”, usudi se Vasja. “Ja vaše ne znam.”

Izraz nasmiješenih usta se ne promijeni. “Zovu me Polunočnica”, reče, pa otpije. 

“Domovoj mi reče da je Maša tu.”

Jasno da je tu, odvrati joj konj, držeći se nadmoćno. Makar još ne zna razgovarati sa mnom, zna da ću ritnuti svakoga tko joj pokuša nauditi.

To nije tek prazna prijetnja kad je uputi punih sedamnaest dlanova visok pastuh.

“Ne mogu joj zamjeriti što ti je došla”, reče Vasja. Opet počeše konja po grebenu, a pastuhu se uši objese od miline. “Kao malena, uvijek bih otrčala u staju na prvi znak nevolje. Ali ovo nije Lesnaja Zemlja. Olja se prestrašila kad otkriše da je nema. Moram ju odvesti natrag.”

Djevojčica u slami se promeškolji i zakmeči. Vasja oprezno klekne, nastojeći si poštedjeti bolni bok, baš kad se Marja probudi, s trzajem. Djetetova glava se zabije Vasji u rebra, i ona jedva izbjegne vrisnuti; na rubovima vidnog polja joj se zacrni.

“Tiho, Mašo”, reče Vasja, kad napokon uspije progovoriti. “Tiho. Ja sam. U redu je. Sve je u redu. Na sigurnom si.”

Dijete se primiri, ukočeno u zagrljaju starije djevojke. Krupni konj spusti glavu i njuškom ju pomiluje po kosi. Ona pogleda prema njemu. On joj vrlo nježno usnama takne nos, i Marja cikne majušnim hihotom. Zatim zarije lice djevojci u rame i rasplače se.

“Vasočka, Vasočka, ničeg se ne sjećam”, prošapće između jecaja. “Samo se sjećam da me je bilo strah—”