Katherine Arden ZIMA ZA VJEŠTICU

80,00 kn225,00 kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku. Ako imate želju za svojim personaliziranim brojem od 001 do 500, javite nam se prije narudžbe (mailom ili porukom putem Facebooka) kako bismo provjerili je li dostupan, te vam ga rezervirali.

Očisti
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

Moskvu je u posljednjoj noći masleničke slave poharao požar, razorivši velike dijelove drvenoga srednjovjekovnog grada. Ožalošćeni stanovnici traže odgovornost za pogibije najmilijih – a nije li koliko jučer pred njima stajala jedna vještica? Neće im trebati veliki nagovor da na nju svale svu krivnju za svoje patnje.

Vasilisa Petrovna našla je krhku utjehu u palači svoje sestre, gdje se njena napaćena nećakinja Marja šćućurila uz toplog i dobrog Soloveja, čarobnog konja svoje tete. Na leđima tog smećkastog pastuha Vasja bi mogla smjesta odjahati daleko – no mora se suočiti s odgovornostima koje ima prema svojim rođenima, svojim sugrađanima, a i svim žiteljima Rus’i, ljudima baš kao i čortovima.

Pritom joj ne može pomoći Morozko, kralj zime, istopljen s dolaskom proljeća uz riječi koje su se Vasji usjekle u sjećanje: Onako kako već mogoh, voljeh te. Dok se na jugu skupljaju sile za udar na Moskovsko i ostala ruska kneževstva, njoj vrijeme brzo izmiče. Pred Vasjom su najcrnji trenuci i najmračniji put, jer je čeka sudbina svih vještica.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 158 x 219 x 31 mm / 164 x 228 x 33 mm
  • težina: 678 g / 808 g
  • broj stranica: 404
  • papir: Munken Polar 90 g/m2, FSC certificiran
  • karton korica: FSC certificiran
  • ovitak: knjigoveško platno, simulirane daščice
  • izrada korica: sitotisak i simulirani duborez
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila

“Domovoj mi reče da je Maša tu.”

Jasno da je tu, odvrati joj konj, držeći se nadmoćno. Makar još ne zna razgovarati sa mnom, zna da ću ritnuti svakoga tko joj pokuša nauditi.

To nije tek prazna prijetnja kad je uputi punih sedamnaest dlanova visok pastuh.

“Ne mogu joj zamjeriti što ti je došla”, reče Vasja. Opet počeše konja po grebenu, a pastuhu se uši objese od miline. “Kao malena, uvijek bih otrčala u staju na prvi znak nevolje. Ali ovo nije Lesnaja Zemlja. Olja se prestrašila kad otkriše da je nema. Moram ju odvesti natrag.”

Djevojčica u slami se promeškolji i zakmeči. Vasja oprezno klekne, nastojeći si poštedjeti bolni bok, baš kad se Marja probudi, s trzajem. Djetetova glava se zabije Vasji u rebra, i ona jedva izbjegne vrisnuti; na rubovima vidnog polja joj se zacrni.

“Tiho, Mašo”, reče Vasja, kad napokon uspije progovoriti. “Tiho. Ja sam. U redu je. Sve je u redu. Na sigurnom si.”

Dijete se primiri, ukočeno u zagrljaju starije djevojke. Krupni konj spusti glavu i njuškom ju pomiluje po kosi. Ona pogleda prema njemu. On joj vrlo nježno usnama takne nos, i Marja cikne majušnim hihotom. Zatim zarije lice djevojci u rame i rasplače se.

“Vasočka, Vasočka, ničeg se ne sjećam”, prošapće između jecaja. “Samo se sjećam da me je bilo strah—”

Povik ljudi oko konjušnice poštedi Sašu odgovora. Dmitrij se okrene s olakšanjem. “Evo”, reče, pa im priđe. Saša pođe za njim, smrknut. Na spoju dvaju spaljenih krovnih greda skupljalo se mnoštvo. “Odmaknite se – Majko Božja, zar ste ovce na proljetnoj paši? Što je?” Gužva se razmakne od čelika u njegovu glasu. “Dakle?” reče Dmitrij.

Jedan čovjek pronađe jezik. “Eno, gosudaru”, reče. Pokaže mu otvor između dva srušena stupa, i netko brzo primakne baklju. Odbljesak dopre odozdo kad se svjetlost baklje odrazi s blistave stvarce. Veliki knez i njegov bratić se zagledaju, zaslijepljeni, u nevjerici.

“Zlato?” reče Dmitrij. “Tu?”

“Ne može biti”, reče Saša. “Rastopilo bi se.”

Trojica su već razmicala trupce koji su pritiskali tu stvarcu uz tlo.

Četvrti ju izvadi i preda velikom knezu.

Zlato je to i bilo; vrsno zlato, i nerastaljeno. Bilo je iskovano u teške karike i krute prečke, čudno sastavljene. Kovina se uljasto presijavala; bacala je titraj bjeline i skerleta na krug navirenih lica i ispunjavala Sašu nelagodom.

Dmitrij ju okrene ovako pa onako, reče: “Ah”, i obrne tako da ju primi za krunu, s uzdama preko zapešća. Radilo se o oglavu. “Već ovo vidjeh”, reče Dmitrij, a oči mu se zakrijese. Pune ruke zlata bile su više no dobrodošle knezu čije su škrinje istanjili razbojnici i požar.

Sav se toliko obuzeo ronjenjem suza, koračanjem, razmišljanjem i nastojanjem da ne misli, da nije uspio opaziti sjenu na zidu sve dok ona ne progovori.

“Plačeš kao djeva?” promrmlja jedan glas. “Noćas, od svih noći? Što to radiš, Konstantine Nikonoviču?”

Konstantin odskoči, pritom gotovo vrisnuvši. “To si ti”, reče, dišući kao dijete u strahu od mraka. A onda: “Ne.” I napokon: “Gdje si?”

“Tu”, reče glas.

Konstantin se naglo okrene, ali opazi samo sjenu sebe, od svjetiljke. “Ne, tu.” Ovog puta glas kao da je dopro iz njegove ikone Majke Božje. Žena pod zlatnom rizom skaredno mu se isceri. To uopće nije bila Bogorodica, već Vasja rasute crvenkastocrne kose, jednooka lica s ožiljcima od vatre. Konstantin suspregne još jedan vrisak.

Zatim glas reče po treći put, s njegovog ležaja, sa smijehom: “Ne, tu, siroti glupane.”

Konstantin pogleda i spazi… čovjeka.

Čovjeka? Stvorenje na postelji izgleda kao čovjek; čovjek kakav nikad još nije bio viđen ni u jednom manastiru. Leškari sa smiješkom na postelji, raspuštene kose, neprimjereno bos. Ali njegova sjena – sjena mu ima pandže.

“Tko si ti?” upita Konstantin, ubrzano dišući.

“Zar mi još nikad nisi vidio lice?” upita stvorenje. “Ah, ne, vidio si zvijer i sjenu na suncostaj, ali ne i čovjeka.” Polako se digne na noge. On i Konstantin bili su podjednake visine. “Nema veze. Poznaješ mi glas.” Obori oči kao djevojka. “Jesi li zadovoljan mnome, Božji čovječe?” Neizbrazdana strana usta izvije mu se u poluosmijeh.