Opis
Golemica Chava i džin Ahmad našli su svoje mjesto među žiteljima Manhattana na početku 20. stoljeća.
Rabin Lev Altschul nije bio te sreće – morat će otputovati u baltičku domovinu s kćerkicom Kreindel. Kako ondje pogromi Židova ne prestaju, a sâm je krhka zdravlja, morat će naći boljeg zaštitnika za djevojčicu.
I s vremenom će izraditi golema.
Nasljednica Sophia Winston nije bila te sreće – morat će napustiti dosadašnji život i zaputiti se u arapski svijet ne bi li pronašla lijek za neprestanu studen koju osjeća još od kratkog susreta s Ahmadom.
I s vremenom će upoznati džiniju.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 30 mm / 164 x 228 x 34 mm
- težina: 730 g / g
- broj stranica: ?
- papir: Arcoset 90 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: tamnozelena eko-koža
- tisak korica: višeslojni sitotisak
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
Jedan muškarac i jedan dječak izađu iz Nadzemne na Trećoj aveniji, te pješice pođu na zapad Šezdeset sedmom ulicom, u puhanje.
Bilo je studeno, vjetrovito prijepodne, i prilike su otjerale većinu grada u zatvoreno. Rijetki preostali na pločnicima zurili su u muškarca i dječaka u prolazu, jer su tvorili neobičan prizor u ovoj četvrti Upper East Sidea, u dugačkim tamnim kaputima i šeširima širokih oboda, dok su im se kovrče sa strane klatile nad šalovima. Kod Lexingtona se muškarac ushoda amo i tamo, škiljeći u zgrade, pa dječak napokon pronađe što traže: uska vrata s natpisom DRUŠTVO ZA DOBROHOTNU HEBREJSKU POMOĆ. Iza vrata su se nalazile stube, na vrhu kojih su stajala još jedna vrata, istovjetna prvim. Muškarac se premisli, pa ispravi i pokuca.
Koraci – te se vrata otvore i otkriju muškarca rijetke kose s naočalama bez okvira u skladnu američkom odijelu.
U drugačijim bi se okolnostima posjetitelj možda predstavio kao rabin Lev Altschul iz sinagoge u Ulici Forsyth, sa sinom kongreganta kraj sebe kao tumačem za danas. Čovjek u odijelu, kojem je ime glasilo Fleischman, možda bi zahvalio rabinu što je prešao ovolik put po tako lošem vremenu. Potom bi njih dvojica možda raspravila zadaću zbog koje se sastaju: način dijeljenja privatne biblioteke rabina Avrama Meyera, nedavno preminula. G. Fleischman bi objasnio kako je nećak pokojnog rabina Meyera izabrao Društvo za dobrohotnu hebrejsku pomoć jer je specijalizirano za donacije knjiga – ali nakon što je rabinova zbirka stigla, pa su im u ured dopremili sanduk po sanduk talmudske ezoterije, postalo je bjelodano da će u ovom slučaju morati pozvati stručnjaka.
U odgovor bi rabin Altschul možda naznačio, s izvjesnom skromnosti, vlastite kvalifikacije: da je poznat među kolegama po talmudskoj učenosti, te da je cijeli život, prvo u Litvi, pa u New Yorku, proveo okružen takvim knjigama. A zatim bi uvjerio g. Fleischmana da je Društvo za dobrohotnu hebrejsku pomoć donijelo dobru odluku, te da će pod njegovim nadzorom sve knjige rabina Meyera pronaći nove i primjerene domove.
Samo, ništa slično se ne dogodi. Umjesto toga se njih dvojica ogorčeno promotre preko praga, svaki s jasnim gađenjem gledajući u tjeme drugog: jedno u ruhu ortodoksnog šešira i kovrča sa strane, a drugo, po reformski, golo kao u goja.
Grad u oazi Palmira već tisućljećima se spominjao u legendama i ljudi i džina. U davnini je, kazivale su priče, mladi ljudski kralj Sulejman došao u selo u sjeni palmi na prašnom križopuću i izjavio: Ovo ima pripasti mojemu kraljevstvu. Srušio je kolibe od opeke i naredio da se namjesto njih uzdignu zdanja od blistava kamena – odreda djela legija džina koje je Sulejmanova magija sapela u ropstvo. Oni su lomili kamen i silnim ga vjetrovima nosili kamo treba, i po pustinji tragali za rijetkim kovinama da rese nova zdanja. Ljudska su plemena počela štovati Sulejmana, te pripovijedati o njegovim velikim podvizima i većoj mudrosti – ali priče džina prikazivale su ga kao prezrena tiranina koji izaziva stravu i mržnju.
Ipak, čak je i Sulejman bio smrtan, i s njegovom je smrću umrla i muka njegove vladavine. Stoljećima zatim Rimljani su osvojili Palmiru, te ondje osnovali mnogojezičnu prijestolnicu trgovine, grad hramova, amfiteatara i silnih kolonada. Onda su i oni pali, i Palmira je izgubila značaj uz izmjenu trgovačkih trasa, te opet postala puka oaza. Najzad su je zauzela tamošnja beduinska plemena, ulogorena uz ruševine, u ispaši među kolonadama.
Ali pamćenje džina je dugo, i oni nastanjeni nadomak pobrđa Palmire izbjegavali su je kako bi čovjek izbjegavao zloglasnu klaonicu. Nazivali su Palmiru Sulejmanovim Gradom, ili naprosto Prokletim Gradom, i često je spominjali u prijetnjama starješina: Pripazi, malena, da te još ne dočeka progon u Sulejmanov Grad, gdje će se njegova utvara uzdići iz kamenova da bi te sapela. Ili: Ne budeš li dobar, odvest ću te u Prokleti Grad i baciti u najdublji, najmračniji bunar i dupke ga ispuniti ljutitim gulovima. Takve se prijetnje nisu provodile u djelo, ali svejedno su unosile pokornost među mlade.
U dotičnu bezbroju džina živjela je mlada džinija od pedesetak godina koja je u svemu djelovala kao obična pripadnica plemena. U djetinjstvu je radila što i svi: učila jahati vjetrove, vodila hinjene bitke mladih, te slušala priče o hrabrim džinima i podlim ljudima, priče što pripadaju čitavome joj soju i one samo njenog plemena. Slušala je o nedavnim bitkama na zapadu staništa, i zemljoradnicima iz Homsa koji ih izazivaju, i znatiželja joj je sve više rasla – dok napokon nije odlučila sama to vidjeti.
Otišli su u Central Park, on i dalje s kovčežićem u ruci.
Držali su se glavnih staza i rijetko razgovarali, premda su štošta mogli reći. Ona je razmišljala bi li ga zapitala kako mu je prošao posjet pustinji i džinima – vlastitome narodu, koji posve rijetko spominje. Kako mu je bilo naći se opet uz njih? Zamišljala je bol, radost, kajanje – zar bi moglo proći drugačije? Ali možda mu se zasad ne priča o tome. Nije imala želju da mu izazove bol, da započne prepirku odmah nakon povratka. Bit će vremena za sve to. Zasad je samo htjela opet biti s njim.
I on je mogao postaviti neka pitanja. Kako su joj prošli ovi tjedni? Nije mogao ne pomisliti na Michaela, muža kojeg nikada nije upoznao. Ona ga sad sigurno oplakuje, samo što ničim to ne odaje. Možda očekuje da je on upita – ali jedva da je išta znao o tom čovjeku, a kamoli nešto konkretno o njihovome kratkom braku, dok se s izvjesnom grižnjom savjesti skanjivao doznavanja. Puno je bolje da se zasad pusti toga i jednostavno uživa, jer je u njenome društvu.
Sjene su se produžile; gužva se smanjila. Ona mu se primakne u šetnji Mallom – a on se prekasno sjeti da je bila primorana ostajati u zatvorenom svake noći dok njega nije bilo, kao taokinja društvenog pravila da nijedna žena dobrog morala ne izlazi sama iz kuće nakon što padne mrak. Sada se nasmiješi, pri pogledu na njeno promatranje brijestova, neobično ponosan što baš zbog njegove prisutnosti ona smije hodati po rasvijetljenoj taraci, i uživati u svježem, izmagličnom zraku. A i ona se smiješila, jer je svud oko sebe osjećala životnu silu Parka, zemaljsku snagu vrlo sličnu svojoj.
Izađu iz parka prolazom pored Columbus Circlea i zapute se arterijom Broadwaya na jug. Svaki prizor kraj kojeg su prolazili – Madison Square s urednim stazama, slavoluk na Washington Squareu obliven električnom svjetlošću – bio je veduta njihovog odnosa, mjesto neke rasprave ili svađe. Otkrivali su se međusobno na tim mjestima, u tim noćima. Sada su, šutke, osluškivali odjeke svojih nekadašnjih rasprava – ali naklono, bez gorčine, savršeno usklađenih eidetskih uspomena.
Tako stignu do Lower East Sidea i njenog pansiona. Ona pogleda svoj zamračeni prozor, pa njegovo sjajno lice.
“Do sutra?” upita je on.
“Sutra”, složi se ona, pa se rastanu.
On pođe sâm na zapad. Prijeđe Bowery – kratak proplamsaj zvukova i svjetala – i nastavi kroz Cast Iron District, uz pročelja od oličene kovine. Na Ulici Washington opet skrene na jug, krene pored zatvorenih tržnica i trafika. Zdesna mu se nađu Ulica West i rijeka; čuo je izvikivanje naredbi, lupanje bačava, nadizanje smijeha iz podrumske birtije. Slijeva se blokovi suze i ušilje od stiskanja ulica sa sužavanjem otoka, vodeći ga sa sobom do Male Sirije, četvrti na samom vrhu. Ulica je tu bila mračna i mirna, izuzev sjaja usamljena svjetla s prozora suterenske radnje. ARBEELY & AHMAD, SVI METALI, pisalo je na natpisu iznad stuba. Kroz prozor on opazi čovjeka na drvenoj radnoj klupi, glave položene na ruke dok mu se leđa nadimaju, pa opadaju pri spavanju.
Džin oprezno otvori vrata i dohvati zvonce da ga utiša – ali Arbeely se svejedno probudi. Čovjek se uspravi, kratko si protrlja oči, i osmjehne se. “Vratio si se”, reče.
“Jesam”, reče Džin, pa napokon odloži prazni kovčežić.
