Opis
“U jednoj od najznačajnijih knjiga druge polovine XX. stoljeća, Joseph Campbell postulira postojanje jedinstvenog osnovnog mita (koji on zove monomit), zajedničkog svim kulturama širom svijeta, i u različitim periodima ljudske historije.”
— dr. sc. Aleksandar Bošković, redovni profesor antropologije, Member, Board of Directors, International Association for Comparative Mythology (IACM)
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 158 x 218 x 33 mm
- težina: 835 g
- broj stranica: 500
- papir: 80 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- presvlaka korica: papir, FSC certificiran
- dorada korica: zlatni foliotisak
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: crna satenska svila
Namjera je ove knjige razotkriti dio istina koje su nam prerušene u likove iz religije i mitologije putem prikupljanja niza ne pretjerano teških primjera i dopuštanja da iskonsko značenje postane samo po sebi jasno. Stari su učitelji znali što govore. Kad jednom iznova naučimo čitati njihov simbolički jezik, trebat će nam samo dar antologa da čujemo njihov nauk. Ali prvo nam valja naučiti gramatiku simbola, a u našem dobu ne znam za bolji ključ ovoga otajstva od psihoanalize. Nije neophodno smatrati je posljednjom riječi o toj temi da bi se mogla prihvatiti kao način pristupa. U drugome koraku okupit će se izobilje mitova i predanja iz svih krajeva svijeta, te dopustiti da simboli samostalno progovore. Paralele će smjesta postati uočljive; a iz njih će se uobličiti golem i zadivljujuće jednoglasan iskaz temeljnih istina na kojima čovjekov život počiva cijelim trajanjem njegova tisućljetna obitavanja na ovome planetu.
Možda će mi se prigovoriti kako sam pri isticanju podudarnosti zanemario razlike između različitih orijentalnih i okcidentalnih, suvremenih, starinskih i primitivnih predaja. Isti se prigovor, međutim, može uputiti i svakome udžbeniku ili atlasu anatomije, gdje se fiziološke varijacije rasa zanemaruju ne bi li se prenijelo temeljno, opće shvaćanje ljudskog tijela. Naravno da postoje razlike između brojnih mitologija i religija čovječanstva, ali ovo je knjiga o njihovim sličnostima; a kad se jednom one shvate, postat će jasno da su razlike umnogome manje nego što se to u javnosti (i politici) smatra. Nadam se da bi takvo komparativno pojašnjenje moglo pridonijeti možda ne posve zaludnoj borbi onih sila koje u sadašnjemu svijetu teže ka ujedinjavanju, ne u ime nekog crkvenog ili političkog carstva, već u smislu uzajamnog ljudskog razumijevanja. Kako nam kazuju Vede: “Istina je jedna, mudraci je mnogim imenima zovu.”
Slšali mi svisoka i s osmijehom snolike vradžbine šamana podlivenih očiju iz Konga, ili pak čitali s profinjenim ushitom tanane prijevode soneta mistika Lao Cea; tu i tamo se uspijevali probiti kroz tvrdu ljušturu Akvinčeva izlaganja, ili nenadano proniknuti u blistav smisao začudne eskimske bajke: uvijek ćemo naći jednu te istu priču, stalno novih oblika, no zadivljujuće postojanu, zajedno s prkosno upornom slutnjom da se tu može doživjeti više no što će se ikada moći osvijestiti ili iskazati.
Diljem nastanjena svijeta, u svim razdobljima i pod svakojakim okolnostima, cvali su čovječji mitovi; bili su živo nadahnuće svega ostalog što je moglo poteći iz djelatnosti ljudskoga tijela i uma. Ne bi bilo pretjerano reći da je mit tajni otvor kroz koji neiscrpne energije kozmosa istječu u ljudsku kulturnu pojavnost. Religije, filozofije, umjetnosti, oblici društva primitivna i povijesna čovjeka, ključna otkrića znanosti i tehnologije, pa i sami snovi što pršte kroz spavanje, sve to navire iz temeljnog, čarobnog prstena mita.
Čudo leži u tome što karakteristična moć diranja i nadahnuća dubokih stvaralačkih centara počiva u najmanjoj bajci za mališane – kao što se okus oceana krije u kapljici vode, ili cijelo otajstvo života u jajašcu buhe. Jer mitološki simboli nisu proizvoljni; ne može ih se prisiljavati, izmišljati ili trajno potiskivati. Oni su spontani proizvodi psihe, a svaki od njih u sebi nosi, i to neoštećenu, začetnu snagu svojega izvora.
Arijadna, kći kralja Minosa, zaljubila se u naočitog Tezeja čim je vidjela gdje se iskrcava s broda koji je Minotauru dovezao skupinu nesretnih atenskih mladića i djevojaka. Nekako je doprla do njega i kazala mu da će mu dati sredstvo kojim će se vratiti iz labirinta, ako joj obeća da će je odvesti s Krete i uzeti je za nevjestu. On je na to prisegnuo. Arijadna se tad obratila za pomoć vještom Dedalu, čije je umijeće izgradilo labirint i pomoglo Arijadninoj majci da rodi njegova žitelja. Dedal joj je naprosto poklonio klupko lanena konca, da ga pridošli junak sveže za ulaz i počne odmotavati nakon što zađe u labirint. Doista, tako nam malo treba! Ali kad toga nema, pustolovina u labirintu posve je beznadna.
To malo leži pri ruci. Uvelike čudi što isti onaj znanstvenik koji je u kraljevoj službi izmislio užas labirinta jednako spremno može poslužiti ciljevima slobode. Ali mora se tu naći i srce junaka. Stoljećima je Dedal predstavljao tip umjetnika-znanstvenika: taj čudnovato nezainteresirani, gotovo dijabolični ljudski fenomen koji sebe drži po strani od normalnih spona društvenog prosuđivanja, predan moralnosti ne vlastita vremena, već svoje umjetnosti. On je junak puta misli – bez dvojbe u srcu, odvažan i pun vjere da će istina, onakva kakvu je on pronalazi, donijeti slobodu.
I tako se sada, kao i Arijadna, možemo obratiti njemu. Lan za vlakno konca prikupio je na poljima ljudske mašte. Stoljeća su uzgoja, desetljeća marljivog cijepljenja, rad nebrojenih srdaca i ruku ugrađeni u grebenanje, razvrstavanje i pređu te čvrsto ispletene niti. Štoviše, nismo se niti dužni samostalno upustiti u pustolovinu, jer prethodili su nam junaci svih vremena; labirint je do u tančine upoznat, valja nam samo slijediti nit junakova puta. A ondje gdje smo očekivali pronaći nakazu, zateći ćemo boga; gdje smo kanili sasjeći drugoga, sasjeći ćemo sebe; gdje smo namjeravali putovati u daljine, stići ćemo u središte vlastita bitka; gdje smo očekivali biti sami, bit ćemo sa čitavim svijetom.
