Opis
Stephen Fry u završetku pretakanja vlastite životne očaranosti grčkom mitologijom u cjelovite prikaze njenih cjelina prelazi iz zbivanja koja su do krvava kraja dovela veliki dragulj civilizacije, Troju, u pripovijest o povratku pobjednika kući, odnosno pronalasku novog doma za izbjeglice.
Bogovima je teško palo zvjersko razaranje Grka pri padu Troje. Nijedan grčki brod nije se neometano vratio; mnogima su, poput Menelaja, godine trebale da se vrate.
Ali nitko se na povratak nije načekao toliko kao Odisej. Raspuhan olujama, suočen s preostalim čudovištima drevnoga sredozemnog svijeta, držan u zatočeništvu, junak koji je smislio način pada Troje doma neće doći još deset dugih godina. A dom će mu za to vrijeme doći pod opsadu…
- dimenzije: 160 x 219 x 27 mm / 164 x 228 x 32 mm
- težina: 700 g / 850 g
- broj stranica: 300
- papir: Arcoset 120 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: plava eko-koža
- tisak korica: termalni i sitotisak
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- srebrni zlatorez knjižnog bloka
- naslov serijala i piščev potpis: fosforescentni pigment
Uvriježeno je prikazivati nâs smrtnike kao djecu bogova, ali zapravo su baš bogovi djeca. Poput djece, bogovi nemaju strpljivosti. Poput djece, dobivaju provale bijesa ako im se neku želju osujeti; a kada otkriju da te želje ipak nisu ono što stvarno hoće, počnu udarati petama o pod i vrištati od gnjeva. Nema srdžbe pomamom i nesnosnošću ravne onoj na sebe usmjerenoj, ni za smrtnike ni za besmrtnike.
Dok je gledala uzdizanje dima iz upropaštenoga grada Troje i slušala posljednje vapaje poklanih i leleke onih koji su za njima ostali na životu, atena shvati kako je progoni osjećaj strave. Sve oko čega je nastojala sad se i obistinilo. Drski paris, koji si je dao za pravo prosuditi njenu ljepotu inferiornom jeftinim dražima afrodite, platio je za svoju bezobraštinu kad je umro u agoniji pred zidinama grada koji ga je prihvatio. helena, nagrada koju je Paris oteo uz Afroditinu pomoć, uskoro će poći natrag u Spartu u društvu zakonitoga joj muža, kralja menelaja. Velika se krivda ovime ispravila. Pobjeda koju su ahejske snage odnijele nad braniteljima Trojancima ne ostavlja prostora za dvojbe.
Dok je silnu, zlatnu Troju požar pretvarao u zgarišta i ruševine Atena ne osjeti nalet likovanja. Gledala je kako se ovdašnje građane siluje, baca u roblje i sasijeca na komade u krvožednom mahnitanju kakav svijet još nije doživio. Radije osjeti – ne bi to mogla nazvati sramotom; pa nijedan Olimpljanin ne može osjetiti sramotu – mješavinu užasa i razočaranosti kakvu nikada dosad nije. Je li moguće da smrtnici počinju među bogove unositi tu svoju izopačenu predanost tankoćutnosti? Na bogovima je da čovječanstvu pružaju nadahnuće kojem će stremiti, dok na ljudima nije da svode bogove na manjkave iskaze sebe.
Jupiter žalosno sagleda plavo Sredozemno more. Raštrkano i izubijano brodovlje Uliksa na sjeveroistoku, kao i nasukane ostatke Enejine flote na jugozapadu. Uz rame mu se sad začuje razljućeni glas Venere, božice ljubavi i ljepote.
“Nije dovoljno što dopuštaš da kroza zidine ljubljene mi Troje kužni Uliks prijetvornošću prodre, već se i grad sa svim žiteljima mora razoriti na neviđeno nasilan i okrutan način. Samo da se kazni moja ljepota.”
“Nije baš tako, draga moja Venero.”
“Ma je! Da je samo Paris tvojoj miljenici Minervi dao zlatnu jabuku, ili tvojoj supruzi Junoni… kako li bi svijet tada drugačiji bio.”
“Dobro, možda, ali sad je, shvaćaš, stvar u tome da…”
“Smrtnog mi sina Eneju, najčišćeg i najiskrenijeg čovjeka koji je ikad udahnuo, Junona izaziva i muči kao mačka kada se poigrava mišem. Zar si zaboravio kakva mu je budućnost zapisana?”
“Ma daj, Venero. Znam da si uzrujana, i to s…”
“Uzrujana, kralju? Uzrujana? To je riječ za sitne, smrtničke nedaće.”
“Nisam se dobro izrazio. Ti si…”
“Uzruja se zbog glavobolje. Uzruja se zbog gubitka ovce. Ne dolazim ti ja ‘uzrujana’, već puna božanske srdžbe kakvu…”
“Da, da. Razljutila si se… jako si se razljutila. Svu te nadjačao vrlo… eh… pravednički gnjev. Dakako, a ja to, naravno, shvaćam. Ali tebi mora biti jasno da sam dužan držati u ravnoteži zahtjeve mnogih Olimpljana, od kojih svaki ima svoj ulog u odvijanju ljudskih sudbina.”
Eto, dakle. Nakon odlaska iz Troje, dvanaest je brodova moje itačke flote pogriješilo i zastalo harati zemlju Kikonaca. Kažem da su tad pogriješili brodovi – pogriješio sam ja, naravno. Premda sam znao da to ne valja, na njihovoj smo se obali zadržali jednu noć predugo. Kikonci su nasrnuli u protunapad i ponizili nas, tako da smo pribjegli brodovima i pobjegli na pučinu, taman da se susretnemo sa srdžbom oluje kakvu nijedan od nas još nije doživio. Možda kaznom, za nedjelo Lokridskog Ajanta. Kaznom za… tko bi znao? Zna se kad su bogovi bijesni. Ne zna se uvijek zašto.
Niti broda nismo izgubili, ali više od polovice plovila u floti tražilo je nekakav popravak. Nakon što je oluja prošla – znate kako to bude, poput dojenčeta nakon naleta plača. Sve je puno smješkanja i sunčana smijeha, kao da do ispada nije ni došlo. Tako je bilo i sada. Nikada plavije nebo ni glatkije nebo niste vidjeli. Oluja? Kakva oluja?
I kakav smo samo otok našli! Nakon sivila i crnila nevremena, zatim i plavetnila mora i neba, vidjeti zelenilo kakvom smo se privukli i uza nj pristali… srca su nam se obradovala.
Trebao sam znati. Možda vi znate. Nesporna je činjenica da na ovom svijetu nema vrsnijih pomoraca od vas Feačana; možda ste i vi prilikom plovidbi naišli na zemlju Lotofaga? Ne? Pa, da je opišem.
