Opis
Mlada Nahri spokojno magarči lakovjerne u Kairu pod vlašću Napoleonovih snaga, jer otkako zna za sebe umije opaziti svačiju zdravstvenu tegobu i razumjeti svaki jezik. Samo, kad se usudi izigravati kodiju – istjerivačicu zlih duhova – život će joj poći vrlo neočekivanim putom.
Jer džini su stvarni, kako Kuran kazuje, ma koliko ljudskom oku bili nevidljivi. A put kojim Nahri polazi vodi do Devabada, grada od mjedi, prijestolnice džina sa svih strana svijeta, podijeljenih u šest plemena.
Drevnim Devabadom sad vlada kralj Gasan al Kahtani, promućurno nastojeći održavati mir između džina različitih religija i šafita, življa miješanog ljudsko-džinskog podrijetla. Kraljev mlađi sin Alizajd, iskreno pravovjeran, ne slaže se s kraljevom politikom i kralju iza leđa nastoji mijenjati ono što u gradu ne valja.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 37 mm / 164 x 228 x 42 mm
- težina: 835 g / 990 g
- broj stranica: 480
- papir: Arcoset 90 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: eko-koža s efektom obrađenog metala
- tisak korica: mjedeni foliotisak
- dorada korica: lentikularna
- tisak knjižnog bloka: crni UV tisak
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- zaštitna kutija: mjedeno patinirano drvo
Bit će joj ga lako namagarčiti.
Nahri se osmjehne iza vela dok je gledala kako se ta dvojica prepiru u prilaženju njenoj tezgi. Mlađi se zabrinuto osvrtao niz sokak, a stariji – mušterija – preznojavao se na svježemu zraku zore. Izuzev njih dvojice, u sokaku nije bilo nikoga; već se oglasio ezan za sabah i svatko pobožan u dovoljnoj mjeri da ode na javni namaz – premda takvih nije bilo naročito mnogo u njenome komšiluku – dosad je stigao naći svoje mjesto u maloj džamiji na kraju uličice.
Suspregne zijev. Nahri nije obožavala jutarnji namaz, ali mušterija je izabrao ovu ranu uru i izdašno platio za diskreciju. Promatrala je ljude u nailasku, opažajući im svijetlu put i kroj skupe odjeće. Turci, činilo joj se. Ovaj stariji bi čak mogao biti baša, jedan od rijetkih koji nisu pobjegli iz Kaira prilikom franačkog osvajanja. Ona prekriži ruke preko crne abaje, jer se počela zanimati. Nije često imala mušterije Turke; bili su preveliki snobovi. Dapače, kada se nisu borili oko Egipta, Franci i Turci očito su se slagali samo oko zaključka da Egipćani njime ne mogu vladati sami. Bože oslobodi. Nije da su Egipćani nasljednici velebne civilizacije čiji se moćni spomenici još nalaze po čitavoj zemlji. O, ne. Oni su seljaci, praznovjerni glupani koji previše krkaju pasulj.
Pa, ova praznovjerna glupača će te opelješiti do gole kože, pa ti vrijeđaj do mile volje. Nahri se osmjehne ljudima kad su joj prišli.
Baš kad je Nahri napokon stigla do mahale u kojoj će se odviti zar, Sunce utrne za krajolikom napučenim kamenim minaretima i nastambama od blatnih opeka. Utone u daleku pustinju, a mujezin duboka glasa povede ezan za akšam namaz. Ona zastane, na časak dezorijentirana nestankom svjetla. Mahala se nalazila na jugu Kaira, stisnuta između ostataka starog Fustata i Mukatamskih bregova, a to područje nije dobro poznavala.
Horoz koga je nosila iskoristi Nahrinu ometenost da ju ritne u rebra, a Nahri opsuje i čvršće ga stisne pod mišicom dok se probijala uz mršava muškarca s pladnjem kruščića na glavi i jedva izbjegavala sudar sa stadom smijuljave dječice. Uspije pronaći put preko sve veće hrpe obuće pred već prepunom džamijom. U mahali je vladala gužva; francusko osvajanje nije uspjelo spriječiti doseljavanje naroda sa sela u valovima. Novopridošli su sa sobom donosili jedva više od krpica na sebi, te običaja svojih predaka, običaja koje su zlovoljniji gradski imami često prozivali kao izopačenja.
Zarove su svakako prozivali kao takvo što. Poput vjerovanja u magiju, vjerovanje u posjednuća bilo je rasprostranjeno u Kairu, i objašnjavalo je sve u rasponu od spontanog pobačaja mlade nevjeste do poremećaja uma vremešne žene. Ceremonije zara uprizorivale su se da udobrostive duha i izliječe unesrećenu ženu. A premda Nahri nije vjerovala u ta posjednuća, nije mogla odoljeti košari kovanica i mukte obroku pride koje za nagradu dobiva kodija, predvodnica ceremonije. I tako je, nakon što je iz prikrajka odgledala više njih, počela priređivati svoje – posve skraćene – zarove.
Večerašnji će joj biti treći održani. Prošle se sedmice sastala s tetkom iz obitelji unesrećene djevojčice i dogovorila da će se ceremonija održati u napuštenom dvorištu blizu njihove kuće. Kad je stigla, tu su ju već čekale njene glazbenice Šams i Rana.
“Svevišnjega vam…” Glas grmne iza Alija kad čitava publika poustaje u hipu. “Zar ovo još uvijek traje?”
Njegov je otac stigao.
Kralj Gasan ibn Hader al Kahtani, vladar kraljevine, Branitelj Vjere. Od samoga su njegovog imena podanici drhtali i osvrtali se da vide ima li uhoda. Bio je golem, čak masivan, od sprege čvrstih mišića i zdušna teka. Građen poput bureta, u dobi od dvije stotine godina postajao je prosijed, s natruhama srebra u crnoj bradi. Od toga je izgledao još strahotnije.
Gasan čvrstim koracima priđe rubu terase. Kadija poprimi izgled kao da će se pomokriti u gaće, što mu Ali nije mogao zamjeriti. Njegov otac je zvučao rasrđeno, a Ali je znao da su već od same pomisli na suočavanje s kraljevim legendarnim gnjevom ne jednome već popustila crijeva.
Gasan baci kratak, prezriv pogled prema krvavome šeiku, pa se obrati velikome veziru. “Tanzim već predugo sije strah u Devabadu. Znamo što su im zločini. Ja hoću doći do njihovog pokrovitelja, kao i do onih koji su mu pomogli da usmrti dva moja građanina.”
Kaveh odmahne glavom. “Odbija ih odati, kralju. Sve smo pokušali.”
“I stare serume Banu Manižeh?”
