Frans G. Bengtsson CRVENI ORM

80,00 kn225,00 kn

Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka – svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na vakumiranom ovitku. Ako imate želju za svojim personaliziranim brojem od 001 do 500, javite nam se prije narudžbe (mailom ili porukom putem Facebooka) kako bismo provjerili je li dostupan, te vam ga rezervirali.

Očisti
SKU: N/A Kategorija:
 

Opis

U svojem jedinom romanu, izvorno objavljenom u dva dijela 1941. i 1945. godine, švedski erudit Frans G. Bengtsson svjedoči o vikinškom svijetu na prijelazu prvog kršćanskog tisućljeća.

Orm, Tosteov sin, odrasta na malom priobalnom imanju prije no što ga sreća ne odvede na prvo putovanje. Zbog riđe kose i jarosne naravi prozvanog Crveni Orm, dugi vikinški brodovi odvest će ga do Pirenejskog poluotoka, gdje kršćanska kraljevstva stalno ratuju protiv moćnog islamskog kalifata. Sreća će voditi Orma i do obala Irske, bojišta Engleske i vlastitog imanja u zabačenom pograničju švedskih zemalja, prije posljednjeg putovanja do riječnih bespuća slavenskog istoka.

Prožet stvarnim povijesnim ličnostima i pun ljudski prepoznatljivih likova, kao i stalnog previranja između svijeta starih nordijskih bogova i novih religija u nadiranju s juga, Crveni Orm omiljeni je klasik – u Skandinaviji smatran najboljim romanom o Vikinzima – uz koji proteklih tisuću godina mine u trenu.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 160 x 219 x 33 mm / 164 x 228 x 40 mm
  • težina: 650 g / 800 g
  • broj stranica: 480
  • papir: Munken Polar 80 g/m2, FSC certificiran
  • ovitak: tamnosiva eko-koža
  • tisak korica: termalni
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
  • pokazna vrpca: satenska svila
  • dizajn naslova, piščev potpis i logotip Mitopeje: foliotisak

U Skåne tad počnu dolaziti podstriženi ljudi, iz saske i engleske zemlje, propovijedati kršćansku vjeru. O mnogočemu su umjeli kazivati, a narod je isprva bio radoznao i drage ih volje slušao; žene je zabavljalo da ih stranci pokrste i zatim im daju bijelu haljinu na dar. No uskoro strancima ponestane bijelih haljina; ljudi prestanu slušati njihove propovijedi, jer su im postale zamorne i nevjerodostojne; osim toga, govorili su teško razumljivim narječjem koje su naučili u Hedebyju ili na zapadnim otocima, a zvučalo im je kao dječji govor.

Stoga je sve išlo vrlo polako s kršćanstvom; podstriženi ljudi, usta punih mira, nadasve su bili nasilno razjareni prema mjesnim bogovima, pa bi ih ponekad religiozni ljudi uhitili i objesili sa svetog stabla jasena, načičkali strijelama i ostavili tako na dar Odinovim pticama. Podstriženi koji bi doprli do göingskih šuma na sjeveru, gdje se nije naročito držalo do religije, dobili bi prijateljski doček, no zatim bi ih domaćini svezali i odveli na trgovište u Småland, pa tamo zamijenili za volove i dabrovo krzno. Postavši robovi u Smålandu, neki bi pustili da im izraste kosa, odrekli se Jehove i dobro služili gospodare; no većina je i dalje željela zatirati mjesne bogove i pokrštavati žene i djecu, umjesto da lome kamen i melju žito, i gospodarima su stvarali samo nevolje, tako da Geingejci uskoro nisu više mogli dobiti par trogodišnjih smålandskih volova za jednog svećenika, već su pride morali dodati mjeru soli ili sukna. Tada u pograničju zavlada iskreno neprijateljstvo prema podstriženima.

Jednog se ljeta u cijelom Danskom Kraljevstvu pročuje da je kralj Harald Modrozubi prihvatio novu vjeru. To je već pokušao u mladosti, ali se ubrzo predomislio; no ovog puta je najozbiljnije promijenio stranu. Jer kralj Harald je sad bio star i već su ga dulje morili užasni bolovi u leđima, tako da više nije mogao potpuno uživati ni u pivu ni u ženama; pametni biskupi, koje mu je poslao car, masirali su ga medvjeđom mašću, snažnom jer je nazvana po apostolu, umatali ga u ovčju kožu i davali mu svete biljne vodice umjesto piva, crtali mu križ među ramenima i istjerivali iz njega mnoge đavle, sve dok bolovi nisu prestali, a kralj se nije pokrstio.

Sutradan ponestane jolske svinjetine; umjesto nje na stol iznesu juhu od kupusa s ovčetinom, i svi su to smatrali dobrom promjenom. Te je večeri jedan čovjek iz Hallanda pripovijedao o velikoj svadbi na kojoj je bio u Finnvedenu kod divljih Smolanđana. Na svadbi je izbila svađa oko prodaje konja, i brzo su se izvukli noževi; a nevjesta i djeveruše su se smijale i pljeskale i bodrile one u prijeporu. Ali kad nevjesta, rodom ugledna, ugleda kako jedan iz mladoženjine svojte njenom stricu izbija oko, sa zida dohvati baklju i njome opali mladoženju po glavi, tako da mu kosa plane; a jedna mu spretna djeveruša ovije svoju suknju oko glave, čvrsto ju stisne i spasi mu život, iako je jako vrištao i dobio teške opekline i kosa mu je potpuno izgorjela. Pritom vatra zahvati i slamu na podu; i jedanaest pijanih i ranjenih izgori u kući; i ta se svadba u Finnvedenu sad smatra potpuno uspješnom, i vrijednom prepričavanja. A mladenka sretno živi s mladoženjom, iako mu više nikad nije izrasla nova kosa namjesto one koja mu je izgorjela.

Kada ta priča završi, kralj Harald reče da voli slušati ovakve vesele stvari o životu Smolanđana, koji su po prirodi lupeži i zločinci; i biskup Poppo bi trebao hvaliti Boga čim nađe malo vremena, reče, što je došao k pristojnom narodu u Danskoj, a ne k razbojničkom narodu u Finnvedenu i Värendu.

“Krvožedni vukovi, ubojice i zločinci, bludnici i gadarenske svinje, zjenice oka Belzebubova, korove Sotonin, guje i nakote baziliskov, treba li vas krštenjem osloboditi da stanete bijeli kao snijeg pred Božje svece? Ne, kažem ja: nikad. Ostarjeh na ovom posjedu, vidjeh previše toga, poznajem vas; nijedan biskup i nijedan crkveni otac neće me natjerati da povjerujem da se vas može spasiti. Kako bi to ispalo da se propusti Sjevernjake u kraljevstvo nebesko? Zavodili biste svete djevice bludnim govorom, uzvikivali svoje bojne pokliče dok napadate serafine i arkanđele i drečite za pivom pred samim Bogom. Ne, ne, znam o čemu govorim: pakao je jedino mjesto za vas, bili vi kršteni ili ne, hvaljen bio Svemogući na vijeke vjekova, amen.”

Pročeprka ogorčeno među svojim bočicama i zavojima i krene staviti melem Tokeu na ranu.

“Zašto se toliko trudiš da nas izliječiš”, reče Orm, “kad je tvoj gnjev prema nama tako velik?”

“To radim zato što sam kršćanin i znam nadoknaditi loše dobrim,” odgovori; “a to je više no što ćete vi ikada naučiti. Zar ne nosim još uvijek ožiljak na glavi, gdje me kralj Harald udario svetim raspelom; i svejedno mu svakodnevno, vrlo brižno, njegujem staro, uništeno tijelo. Osim toga, može biti od velike koristi da se veliki ratnici poput vas održavaju na životu u ovoj zemlji; jer poslat ćete mnoge iz svojeg soja u pakao prije no što i sami odete onamo, kako već vidjeh da radite za jolskih svetkovina. Neka vuk ubija vuka, kako bi jaganjci Božji imali predah.”