Kroz cjelokupnu povijest legende o kralju Arthuru najmanji su joj književni doprinos dala djela napisana na engleskom jeziku. Zapravo, izuzev poeme Sir Gawain i Zeleni Vitez – napisane na srednjoengleskome krajem XIV. stoljeća – legenda je u kulturnom krugu kojem nominalno pripada zaživjela tek djelom Le Morte d’Arthur iz 1485., iz pera Sir Thomasa Maloryja, najvjerojatnije onoga iz Newbold Revela u Warwickshireu.
Stekavši tako kompendij svega onoga o čemu je Europa kroz visoki srednji vijek pisala, pjevala i pripovijedala, Engleska je dobila priliku sebi pripisati kralja stvorenog iz najstarijeg i gotovo posve zaboravljenog sloja vođe buntovnih Brita u povlačenju prema granicama Walesa pred najezdom Angla i Sasa nakon odlaska Rimljana, korištenog stoljećima potom za propagandu frankofonih Normana protiv nasljednika dotičnih Angla i Sasa, te pretvorenog u središnju točku viteških poema posvećenih velikanima Okruglog stola, najčešće iz francuskih izvora, premda je Wolfram von Eschenbach dao lijep doprinos na srednjevisokonjemačkome. Svi ti izvori dali su Engleskoj dobar povod da sebe preosmisli kao srce Velike Britanije upravo u doba kad će je niz okolnosti – od kraha španjolske Armade do otvorenog prihvaćanja piratstva kao državne politike – dovesti u priliku da kroz koje stoljeće stekne Britanski Imperij, carstvo nad kojim Sunce nikada ne zalazi.
Materija o kralju Arthuru – Britanska materija – neće u samopoimanju te novonastale svjetske sile igrati veću ulogu sve do razmjerno poznih dana; pod Shakespeareovim imenom, recimo, nije objavljeno nijedno djelo koje bi se njome bavilo. Tek će XIX. stoljeće, presudno oblikovano industrijskom revolucijom, dovesti do vrlo romantičarske čežnje za svim onim što se u njoj izgubilo – koja od Maloryja neće imati boljeg nadahnuća.
Za jedinim velikim legendarijem srednjovjekovne Europe posegnut će umjetnici u rasponu od prerafaelita do Tolkiena, ali svi će se oni zadržati u rasponu legende koji daje Malory, onom gdje priča počinje kad se kriza prijestolonasljedničkog sljedstva rješava vađenjem mača iz kamena. Tek će na ovoj baštini odgojen i školovan T. H. White doći na zamisao osmišljavanja priče o svemu što je tom ishodištu prethodilo.
Mač u kamenu, objavljen 1938., potpuno se temelji na izmještanju legende o kralju Arthuru iz vremena koje ju je nadahnulo u doba kada se oblikovala. Legendarni likovi tu dolaze na mjesto povijesnih – Uther Pendragon tako postaje Uther Osvajač, s ishodištem u 1066. godini – a povijest se tretira kao fikcija. Sve što određuje medium ævum poslužit će za oblikovanje svijeta lika kojeg ćemo kroz cijelu ovu knjigu pratiti pod imenom Wart, iako već u prvome ulomku doznajemo da mu pravo ime u skraćenom obliku glasi Art. White će svoj prikaz djetinjstva i odgoja momčića uniženog nadimkom “bradavica” utemeljiti na dvije temeljne ideje: tutorstvu čarobnjaka Merlyna – posuđenog iz Maloryja, i time razmjerno očekivanog – i poduci temeljem pretvaranja mladoga Warta u niz životinja, kako bi stekao iskustvo neophodno za snalaženje u svijetu gdje Jači Kvači.
Ta će se ideja razviti u nosilju romana koji će u konačnici ishoditi petoknjižje Kralj bivši i kralj budući.
White u svoj doprinos Britanskoj materiji neštedimice dodaje sve što se kroz stoljeća od Maloryja do njega nakupilo u britanskom iskustvu. Pritom mu Merlyn služi kao glasnik iz našeg doba za kojeg vrijeme, nekako, teče unatrag, što mu logično pruža moć prorokovanja, a i pretvara ga u čitatelju najneodoljivijeg lika, koji će s vremenom nadahnuti, recimo, Dumbledorea. Merlyn pretvara obrazovanje – u srednjem vijeku dostupno jedino plemstvu, te u širem narodu netočno zvano “obrazivanje” (kako dajem Whiteov izraz “eddication”) – u pojam najboljeg mogućeg odgoja, gdje se gradivo usvaja putem iskustva.
Dok Merlyn izravno korespondira s našim vremenom, vitezovi stare škole ovdje zvuče kao britanski imperijalni veterani – u manjoj mjeri zemljaši poput Sir Ectora i Sir Grummorea s početka priče, koji i u izvorniku i u prijevodu moraju zvučati kao ne baš načitani ljudi iz unutrašnjosti, a u mnogo većoj kralj Pellinore, čijim upoznavanjem mali Wart izravno ulazi iz seoske svakodnevice u pogibeljni predio legende.
Ali prije Pellinoreova “šta, šta” u drugom poglavlju već prvo donosi izlet u medijevalije zbog kojih je ovo djelo desetljećima ostalo neprevedeno na hrvatski: opis ptičarnika u Zamku Gvozda Sauvage tako je gusto prožet pojmovima iz srednjovjekovnog sokolarstva i jastrebarstva da terminologiju uglavnom treba iznova sročiti. (U tome ne pomaže tradicionalno hrvatsko posezanje za posuđenicama, taj stalni usud malih naroda: rijetki naši današnji jastrebari sebe nazivaju engleskim pojmom “austringera”, kako sam pri radu otkrio.) Pojmove sam tu – i u cijelom ostatku ove i potonjih četiriju knjiga – prevodio tako da budu što jasniji i što manje smetaju: sâm će tekst pružiti dovoljno povoda za bilo oduševljenje, bilo očajavanje, već u prizorima poput upoznavanja s Merlynovom sobom. (Iz nekog razloga, preparirani krokodil – Whiteov korkindril – postat će opće mjesto pojma ukrasa čarobnjačke sobe u engleskoj popularnoj kulturi, pa ga zatječemo i u Gaimanovom Nigdjekadu.)
Gusti sljedovi informacija poput opisa ptičarnika i Merlynove sobe uvod su u Whiteov stilem koji će se često javljati kroz ovu knjigu i postati okosnica nastavaka – napose Loše Sazdanog Viteza. Oni zadaju najviše muke u čitanju izvornika, a u prevođenju zahtijevaju identificiranje baš svakog pojma i njegovo davanje na najtočniji način. A raspon im se prostire kroz doslovno sve vidove znanja srednjega vijeka – od psetarstva do bestijarija, od isposništva do pjesništva. Ali ma kako bili zahtjevni pri prevođenju, učinak im je opojan: te fuge sažeta znanja dostaju da ovaj svijet zaživi u punini svojih danas često zaboravljenih iznimnosti.
Način Merlynove poduke maloga Warta daje Maču u kamenu neodoljivost zbog koje će knjigu studio Walta Disneyja adaptirati u animirani film: ali svaka pouka Whiteovog Merlyna čvrsto se drži osnovnih tema djela, uz prostodušan humor kao stalnu branu od zastranjivanja u pretencioznost. Otkriti zašto Jači Kvači i, presudno, naći način izvlačenja Čovjeka iz tog vrzinog kola dominacije i nadmoći osnovni su razlozi biranja pojedinih životinja kao izvora poučnih obrazovnih iskustava kod Whitea. (Kod Disneyja su te epizode prije svega izazovi za ono što animiranom filmu najbolje ide, iako osnovna ideja tu i tamo izađe na vidjelo.)
Ribe su prve: uglavnom predane simbiozi, gdje se različite vrste uzajamno liječe, kako saznajemo na primjeru linjka i bodorke (gdje sam se morao othrvati porivu da svaki spomen mladunčeta bodorke ne dam kao “bodorče”) – samo što je tu i stara štuka, posve predana paradigmi moći.
(Kod Disneyja tu slijedi Madame Mim, ali ona je izbačena iz ove inačice teksta, koju sam bio dužan dati.)
Drugi su vitezovi: ljudsko utjelovljenje tog načela u razdoblju priče, utjelovljeni u već uspostavljenima Sir Pellinoreu i Sir Grummoreu, uz Whiteovu zaigranost riječju “hail”, što je u isti mah pozdrav i pojam za tuču, da ne kažem grȁd. Tu je prikladan ekvivalent dao mađarizam “servus”, kao arhaično primjeren pozdrav koji se lako dade pobrkati s pojmom “servis” u svijetu “obrazivanja”. A servis će oklopnoj gospodi itekako trebati.
I dok se postojeće viteštvo pokazuje nedjelotvornim, otvoreno hijerarhijsko ratništvo utjelovljuju lovačke ptice (kako je jedino primjereno prevesti opći pojam “hawk”). Ovdje White poseže za Balinom i Balanom, likovima iz jedne od desetaka pritoka Britanske materije, i pretvara ih u male sokolove (Falco columbarius), ptice koje se na engleskom zovu “merlin”, eto šale. (A i razloga za pisanje svih imena u izvornim, francuskim oblicima, pa i Merlyna tako, s ipsilonom.) Srećom, Wart može posegnuti za pojmom Merlin kao prezimenom u strašnom inicijacijskom obredu koji ovdje mora proći – dok je meni lakše rimovati hrvatski s latinskim nego Whiteu engleski s latinskim u ovom iskazu nesmiljene vojničke krutosti.
Wart, zdvojan zbog neugledne sudbine Kayevog štitonoše, spas od vršnjačkog i klasnog zlostavljanja potom će naći u odvajanju od klasne strukture srednjovjekovnog svijeta – odlasku među odmetnike, ili partizane, kako ih White primjereno vremenu pisanja naziva. Predvodi ih Robin, čijem se povijesno upamćenu nadimku Hood pisac opire, tvrdeći da mora glasiti drugačije na -ood; a prevoditelj onda mora naći načina da natuknice Malog Johna funkcioniraju i na hrvatskome. To dovodi do prvog ozbiljnog odmaka od standarda, za kakvima će u nastavku djela biti nužno češće posezati, kroz pojam “mojstra”, kojim se hrvatski govornici služe samo blizu slovenske granice. A dovodi i do prvog prikaza ozbiljna gvozda, kakvi su nekoć postojali u Engleskoj i ostatku Europe, te do idealnog prikaza ljubavne veze kroz odnos Robina i Djeve Marian: veze o kakvoj će budući Arthur u ostatku života moći samo sanjati.
Pustolovina s partizanima odvede Warta u sukob s vilama (kako dajem pojam “fairies”, što je uvriježeno), kako to samo kod Whitea može biti, i kako je White triput prerađivao; ovo je završna inačica teksta. Susret s Vilindomom uobličen je tu u masleni Zamak Chariot (svaki “castle” u knjizi je “zamak”, kao fortifikacijska struktura nesrodna kasnijim, raskošnim dvorcima), ali i u Morgan le Fay, presudno važnu za ostatak legende, u odbojnu liku kakav Wart upozna prije svih ostalih. Slijedi prvi veliki prizor bitke u knjizi, dovoljno dojmljiv za pobjedonosni povratak i stjecanje mjere vršnjačkog i klasnog samopouzdanja.
Izvornik je zatim doveo do preobražaja Warta u zmiju, ali ova, završna inačica teksta preobražava Warta u mrava, ne bi li se sačuvao primjer iz Knjige o Merlynu, čije izdavanje White neće doživjeti: tu prolazi primjer potpunog zatiranja pojedinca unutar skupine kroz neprestano indoktriniranje i ideološko pranje mozga.
Povratak u uvriježeni srednjovjekovni život u potonjim poglavljima baš zato djeluje kao opet ono normalno, dok Sir Ector muku muči da udomi Kraljevog lovca Williama Twytija, a ja nastojim naći rimu na “Twyti” u prigodnim popijevkama, s vrhuncem u hvalospjevu Pendragonu na melodiju God Save the King. Cijeli potonji lov obilježavaju vjerno prenešeni izrazi normanskog plemstva, a izazov za nimalo frankofoni hrvatski bio je u nalaženju primjerenih suzvučnih izraza – da Til est ho prijeđe u Tilija, te napokon u shvatljivo Dolija.
Rasprava o podrijetlu ptičjeg pjeva u izvornom izdanju Mača u kamenu vodi do Wartova pretvaranja u sovu i leta uz Arhimeda, pa na nove pouke uz Atenu i pustolovine uz diva Galapasa. Završno izdanje nadomješta ih drugim velikim preobražajem spašenim iz Knjige o Merlynu: još jednim pretvaranjem u pticu, ovog puta divlju gusku. Cijela raskošna sekvenca primjer je potpunog pacifizma, lišenog i natruhe odnosa Jači Kvači – a i daje Wartu primjer prave ljubavi (što ipak ima više dramaturškog smisla u sutonu života). Ali tekst je neodoljiv, dok mi prijevod ćakulava grada ptica na oceanskoj litici ne bi odisao šarmom izvornika bez doslovnih ćakula.
Ali završno pretvaranje u životinju, kao kruna gospodskog obrazovanja za nekoga tko smatra da mu je suđeno proživjeti život štitonoše, donosi uvjerljivo najtvrđi prevoditeljski orah dosad, nakon što ih je na svakoj stranici bilo barem nekoliko. Pretvoren u jazavca, iznimno snažnih prednjih nogu i čeljusti nepopustljivih dotle da mogu prožvakati ježa, Wart pun crnih misli naiđe upravo na jednog ježa. A kako taj jež samo govori!
‘Ah, Maester Brock,’ cried the hedgehog, holding himself tight shut. ‘Good Measter Brock, show mercy to a poor urchin and don’t ’ee be tyrannical. Us be’nt no common tiggy, measter, for to be munched and mumbled. Have mercy, kind sir, on a harmless, flea-bitten crofter which can’t tell his left hand nor his right.’
Ovo se ne da razumjeti dok se ne izgovori na najruralniji mogući način. Ali i čak i kad se razumije, kako dati taj tekst u prijevodu? Dugo sam mozgao o tome, kao i uvredljivom nadimku “hedge-pig” za nekoga tko je inače “hedge-hog” (znači, “zasadna svinja” za nekoga tko je inače “zasadno prase”, što ima smisla za zemlju gdje se parcele dijele graničnim zasadima). Pa se sjetio Branka Ćopića.
U sprezi svih u prijevodu dotad uspostavljenih rješenja “hedge-pig” postao je “ježurka”, a odatle mi se cijeli prizor raspleo sâm od sebe. Ako si i jesam dao oduška, dao sam ga namjerno, jer te četiri stranice moraju čitatelju ostati dovoljno upečatljive do povratka ježa u zenitu Knjige o Merlynu.
Parabola o fetusima privede Merlynovo obrazovanje kraju, i dođemo do vrhunca Mača u kamenu, prizora koji nadahnuto utjelovljuje pojam najsretnijeg mogućeg obrata, Tolkienove “eukatastrofe”.
Čitanje Kralja bivšeg i kralja budućeg slobodno može stati na latinskom EXPLICIT LIBER PRIMUS, jer ostatak je knjige samo prikaz otprije poznate arthurovske legende.
Samo, kakav prikaz!
Oboružan oprekom Jači/Kvači kao temom građe koja teme inače nema, White će u Kraljici Mraka i Zraka (prije kraćenja objavljenoj kao The Witch in the Wood) dati opreku sretnome djetinjstvu maloga Warta kroz prikaz iznimno nesretna djetinjstva Gawainea, Agravainea, Gaherisa i Garetha, odreda budućih vitezova Okruglog stola. Njihova se radnja zbiva na Orkneyju, pa govore keltskije negoli čak i današnji Škoti; kao i obično, njihov gelski standard dajem kroz manje natruhe kajkavskoga govora. Gawaine će tek u sljedećoj knjizi, Loše Sazdanom Vitezu, progovoriti punom kajkavštinom – iz performativno napadnog nacionalizma, prije svega.
Wart – sada napokon Arthur – pritom udara temelje vladavine, u naponu snage vitla Excaliburom i osniva Okrugli stol, u ovom prikazu logično proistekao iz Merlynove poduke. A Morgause, majka klana s Orkneyja i sestra Morgan le Fay, udara temelje Mordreda i Arthurove propasti.
Od svih vitezova Okruglog stola kroz povijest legendarija najopjevaniji je Lancelot. White će kroz Loše Sazdanog Viteza – kako tu glasi Lancelotov nadimak za samoga sebe – vjerno prenijeti romancu njegovog odnosa s Guenever i Elaine, zadržavajući arhaični prikaz imena: nadam se da nije suviše teško dokučiti da spojeno pisanje “Dulac” odvojeno glasi “du Lac”, “Jezerski” ili “od Jezera”, kako Lancelota inače poznajemo; neki će dokučiti da se “Astalot” piše i kao “Shalott”.
Ali osebujan doprinos Whitea razvoju ove građe leži u ingenioznom prikazu Lancelota kao licem neprivlačnog: on samome sebi izgleda kao čovjekoliki majmun. (Što mi pak daje priliku da s ruba zaborava izvučem riječ “jopac”, etimološki srodnu sveslavenskom pojmu “opica”, njemačkom “Affe” i engleskom “ape”.) Doživljaj sebe kao ružne osobe zna dovesti do potrebe za dokazivanjem; Lancelota i upoznajemo dok marljivo vježba ne bi li se dokazao za Okrugli stol. To priči koju smo mislili da znamo daje iznimno dirljivu notu. Lancelot, taj pojam viteza, u svim je drugim prikazima za koje znam ujedno i ljepotan, a time i lišen psihološke uvjerljivosti svojeg stremljenja.
Loše Sazdani Vitez s izravnim će nastavkom, Svijećom na vjetru, dobiti adaptaciju u mjuziklu Camelot, kasnije ekraniziranom. Ni na sceni ni na filmu Lancelot nije majmunski ružan, ali mjuzikl će kao fenomen s Broadwaya nehotice dati naziv eri vladavine Johna F. Kennedyja, zbog nekima upadljivih podudarnosti. Zašto White, zašto se estrada nije primila sadržajem sličnog, a copyrighty nedostupnog Maloryja? Pa, baš zbog teme koju Kralj bivši i kralj budući nameće tekstu. Čak i ako niste u mladosti radije čitali Vulgatni ciklus u prijevodu sa starofrancuskoga nego išli na nogomet, naslutit ćete da u mnogim romancijerskim tekstovima manjka dramaturške konstrukcije s koje se dade objesiti i pohode i oglede u koplju, i Sveti Gral i isposnički misticizam. Whiteu to polazi od ruke jer nikad ne gubi iz vida Arthurovu težnju za utemeljenjem najboljeg sustava vladavine, a ujedno zadržava Arthura kao glavnog lika. Naoko nesravnjive epizode iz Maloryja time stječu narativni smisao.
Engleski je nakladnik 1941. godine odbio izdati Knjigu o Merlynu kao takvu, zbog tada neprihvatljivo antiratnog teksta, pa je Svijeća na vjetru morala poslužiti kao završetak tadašnje tetralogije. Nakon što je The University of Texas otkupio Whiteovu arhivsku građu, izdao je taj tekst 1977. godine kao zaseban svezak. Kad je pak došlo vrijeme da se i peta knjiga pripoji izvornom kvartetu, nije se uložio trud na sravnjivanju tekstova: Svijeća na vjetru i danas u engleskom izdanju završava tekstom EXPLICIT LIBER REGIS QUONDAM REGISQUE FUTURI: THE BEGINNING, i to je bio jedini moment gdje sam iz uredničke nužde stavio EXPLICIT LIBER QUARTUS. Liber Quintus završava stvarnim epitafom.
Čak i ako smo epizode o mravima i divljim patkama već pročitali u izmijenjenom tekstu Mača u kamenu, Knjiga o Merlynu dirljivo je primjeren epitaf ukupnome petoknjižju, jer White opet napušta Maloryja i završava djelo kako ga je i započeo: životinjama. Samo, one ovdje više nisu učitelji, već suci, a tema je ni više ni manje nego posljednji sud – u kategorijama ovog djela. I premda bi jednoga dana vlasnici prava svakako mogli uložiti trud u izdavanje cjelovitog teksta, ovaj mora dostajati.
Pa makar zbog ježa, i onoga što otpjeva.
Jer usprkos nesavršenostima, svjetlo ideje viteštva sa svim svojim prednostima i manama blista iz ovih pet knjiga, knjiga koje se mogu pročitati bilo nadušak, bilo u životnim stadijima. Danas, kad je uza sve nihilizme, dekonstrukcije i vjetrove oko nas gotovo nemoguće doći do poimanja istinskog viteštva, T. H. White mu svojim magnum opusom i dalje drži svijeću.