Priliku za predstavljanje serijala čija se radnja zasniva na orijentalnoj baštini trebalo je zaslužiti prije svega tematski, otkrivanjem džina kao takvih publici koja često ne zna za njih. Do Grada od mjedi došli smo nakon njihova prvog ozbiljnijeg prikaza u Golemici i Džinu, a da bismo došli do tog romana trebalo je ući u urbanu tematiku. Gotovo cijela treća faza Mitopeje donosi takve naslove – od Klare i Sunca do Titusa Groana – i činilo mi se da je sve spremno za ulazak u naslove koji će tvoriti potku četvrte.
Kad je pandemija polagano počela prolaziti, napokon sam se domogao tvrdo ukoričenog primjerka knjige The Empire of Gold, te na razini obožavatelja osjetio onu blaženu ispunjenost pričom valjano ispričanom do kraja, a na razini prevoditelja mentalno zabilježio sve o čemu valja voditi računa od prvog do zadnjeg ulomka – što nije isprva sezalo naročito dalje od namjere da svaku instancu pojma “carpet” u izvorniku prebacim u “ćilim”, te “rug” u “sag”, ne bi li se održala pojmovna dosljednost, i da se ne moram nužno skanjivati orijentalizama. Radnja ne da će ih trpjeti, nego će ih obožavati.
Pa sam sjeo raditi na tekstu.
Grad od mjedi (nije Mjedeni grad, jer je The City of Brass, a ne The Brass City), evo prvog poglavlja, i ono nema naslov, tek ime lika s čijeg se gledišta pripovijeda… ah, kao kod Martina. Kad već prelamaš dok prevodiš, ne bilo ti teško, Vladimire, stavljaj broj pojedinog POV-a u glavu na desnoj strani, da svako poglavlje time stekne jedinstveni identifikator za referencu. Dakle, ovo je 1. – Nahri 1:
He was an easy mark.
Nahri smiled behind her veil, watching the two men bicker as they approached her stall. The younger one glanced anxiously down the alley while the older man—her client—sweated in the cool dawn air. Save for the men, the alley was empty; fajr had already been called and anyone devout enough for public prayer—not that there were many in her neighborhood—was already ensconced in the small mosque at the end of the street.
Dobro, da vidimo kako sam preveo pojam “mark” u Američkim bogovima. Taj roman je cijeli o varalicama, pa se valjda ondje koristi pojam za osobu koju se spremaju prevariti. Budimo dosljedni u Mitopeji, je li.
I… Neil Gaiman ni na jednom mjestu ne koristi pojam “mark” u tom smislu. Što ćemo onda?
Pa, unutar predviđene palete imaš pojmove “nasamariti” i “namagarčiti”. Prvi je podesan, može se upotrijebiti tamo gdje bi inače stavio “preveslati”, ali drugi je pun pogodak. Upravo je riječ o magarčenju. Samo što se ne da primijeniti doslovno: “mark” je u izvorniku trpni objekt radnje, dok će ga se u prijevodu aktivno morati magarčiti. To tako ima biti od prve do zadnje rečenice trilogije, zapamti.
Bit će joj ga lako namagarčiti.
Nahri se osmjehne iza vela dok je gledala kako se ta dvojica prepiru u prilaženju njenoj tezgi. Mlađi se zabrinuto osvrtao niz sokak, a stariji – njen klijent – preznojavao se na svježem zraku zore. Izuzev njih dvojice, u sokaku nije bilo nikog; već se oglasio ezan za sabah i svatko pobožan u dovoljnoj mjeri da ode na javni namaz – premda takvih nije bilo naročito mnogo u njenome susjedstvu – dosad je stigao naći svoje mjesto u maloj džamiji na kraju uličice.
Bio je 28. studeni 2021., a ja sam bio ponosan na sebe. Salon je bio spreman za rad, a najuzbudljivije aktualno djelo fantastičke književnosti doći će u Mitopeju prelomljeno krasnim pismom Jenson, posve primjerenim materiji. Taman stignemo lijepo završiti treću fazu, a ja sam svugdje stavio orijentalizme primjerene građi. Ne samo da su pojmovi “ezan”, “sabah” i “namaz” točni, već je tu i “sokak” za “alley”, što je zgodno kad pojam “uličica” kojim bi ga inače preveo možeš upotrijebiti na kraju ulomka…
A što onda tu radi pojam “susjedstvo” za “neighborhood”, Vladimire? To ti automatski negira orijentalni kontekst. Da bi ovo što radiš imalo internog lingvističkog smisla, to mora biti… “komšiluk”. A “client” ne smije biti “klijent”, mora biti “mušterija”. Pazi na to, momče!
Osupnuo sam se. Otkako pišem – a pisanje mi je u ovom ili onom obliku poziv već trideset godina – držim se hrvatskog jezičnog standarda. A on se mijenja otkako znam za sebe, i upravo u vrijeme početka moje karijere postao je omiljena žrtva brojnih ekstremista. Čuo sam sve argumente, prihvatio smislene i zanemario ostale, jer na svim knjigama do Mitopejinih surađivao sam s lektorima. Potreba da više ne surađujem s njima bila mi je jedan od temeljnih poriva za kretanje u nakladništvo.
Dakle. Ako je ovo materija kojoj možeš pristupiti jezikom koji joj je imanentan, i imaš slobodu objaviti je točno kako smatraš da treba, i suradnike koji znaju na što ciljaš i koji će ti pritom pomoći… što još nedostaje da, kako se ono kaže… halališ ovome tekstu?
Pa, momče, nedostaju ti orijentalizmi. Više od tri desetljeća izbacuješ ih iz sebe: izvoli ih uzeti intravenozno.
Sedam mjeseci potom iza mene su bili Kobni kvartet i Troja, ali i dobar dio iznova pročitanog opusa Ive Andrića. Sada sam raspolagao cijelim nizom primjerenih orijentalnih imenica, i ne samo imenica, nego i dolične im semantike, primjerenih glagola, cijelom potpuno drugačijom paletom koja mi je baš odgovarala ovim knjigama, i koja ne da mi je bila gušt, nego mi je bila merak.
Pri radu je bilo nedoumica, naravno. Premda sam do temelja bio svjestan tradicija islama i zoroastrizma koje su temelji ovih knjiga – koliko god da se oba pojma nijednom izrijekom ne navode u knjigama – i prijevode tekstova temeljio na tom kontekstu, maksimalno dosljedno kao i uvijek, nisam uvijek bio sasvim siguran oko transliteriranja pojedinog pojma ili imena. A sve je moralo biti transliterirano, imanentno hrvatskome, bez i tračka engleskoga. Inače bih pri radu na tekstu žive književnice posegnuo za prepiskom, ali taj mi je kanal za rada na prvoj knjizi bio zatvoren ljubaznošću nekakvog zabrinutog književnog blogera.
Kako dati “Qui-zi”? Kao “Kvi-zi” ili kao “Kvai-zi”? Pa, ako pojam za trg, “majdan”, Shannon daje kao “midan”, onda očito prihvaća čitanje naglašenog “i” kao “aj”, što je u engleskome uvriježeno; a i bolje je da naziv grada asocira na rijeku Kwai nego na vrlo zapadnjački pojam kviza. (Možda sam trebao dati “mejdan” za trg, uz “majdan” za rudnik, ali – kao i kod pojmova “šehid”/“šahid” – uzimam to kao puku dijalektalnu razliku.)
Inače ću davati sve samoglasnike u imenima takve kakvi su u izvornicima – znači, “Zaynab” će biti “Zajnab”, a ne “Zejneb” ili “Zejneba”, što su postojeći oblici, jer ovo se ne zbiva u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, nego na potezu od, inicijalno, Kaira do Afganistana – ali kako dati Alizajdov nadimak “Ali”? U kontekstu knjiga gdje i previše rečenica počinje konstrukcijom “But Ali”? Pisati ga kao Alí, da se jasno vidi razlika između imena i suprotnog veznika? To bi bilo jeftino, a kod nas se nadimak “Ali” ionako naglašava na prvom slogu. Ne, piši ga kako treba i ne zaboravi da sebi dopuštaš prevođenje pojma “but” i kao “ali” i kao “samo”. Neki bi tu stavili “no”, ali meni je to prijevod za “yet”. Svatko ima svoju paletu, a uvijek vrijedi imati više od jedne.
Bilo je tu još nagaznih mina – muški i ženski spol Chakraborty daje kao “man” i “woman” bilo da je riječ o džinima ili ljudima. Kad nisu izričito nazvane džinijama, žene džinskog roda i u prijevodu dajem kao žene, ali njihovi su mi “men” uvijek to, “muškarci” – ili pak “vojnici” ili “ratnici”; nikada “ljudi”, iz očitih razloga.
Trebalo je malo manje od dvije godine da prijeđem put od revizije prvog poglavlja Grada od mjedi do završne rečenice Carstva od zlata. Neću ulaziti u pojedinosti, da ne kvarim iskustvo samog čitanja; sad kad znate koje sam si smjernice postavio, evo knjiga na znanje i ravnanje, iz oblika u oblik riječi, iz rečenice u rečenicu, iz ulomka u ulomak, iz stranice u stranicu.
Težio sam perfekciji i u vidovima za koje se inače ne haje – pardon, ne mari: u zadanom je slogu prva knjiga stala na točno 480 stranica, bez ijedne rastavljene riječi i bez ijednog žutog retka (korisnici InDesigna znat će kako prelamački softver tako obilježava preveliku zbijenost, odnosno rastegnutost), druga na 560, a treća na 640 – u idealnim umnošcima broja 16, koliko stranica ima jedan tiskarski arak. Svako je poglavlje – izuzev završnih – pritom završavalo na lijevoj stranici, ne bi li čitateljsko iskustvo bilo zaista optimalno. Ovakav način rada svakako nije bio nužan, ali bio je moguć – pa zašto ga ne bih ostvario, kad je već moguć?
S jezične strane, dobar mi je temelj također dao rad Jelene Pataki na Golemici i Džinu, od koje sam usvojio niz rješenja od kojih me lektorska bratija svojedobno odgovarala. A dok su Katica Cvetković i Petar Bujas pružali stalnu kontrolu pri radu na presudnoj prvoj knjizi – jer što se u njoj uspostavi, morat će služiti do kraja – Nejla Fazlić me, kao Tuzlanka, držala u vezi s podnebljem gdje su orijentalizmi svakodnevica.
A meni je već bila velika stvar što sam za jedan Mitopejin prijevod po prvi put prihvatio riječi kakve su “hajde” ili “ćošak”, koje stalno slušam na zagrebačkim ulicama. Do te sam mjere kroz svih stopedesetak dosad objavljenih naslova bio cijepljen na hrvatski standard; sve što je u Devabadskoj trilogiji također mu pripada, samo u do sada najširem shvaćanju što se i mene i Mitopeje tiče.
Pri čitanju bilo kojeg fantastičkog serijala čitatelj će usvojiti pojmove primjerene baš tom svijetu. Iskustvo me uči da ne postoji razina udubljenosti u građu do koje se ne bi moglo doći pri uranjanju u domišljen svijet. Taj uron pri čitanju izvornika i izron pri prevođenju sad su iza mene… a oni koji nakon mene prođu kroz ovo tu stvoreno ne samo da će proći iskustvo djela S. A. Chakraborty, već i izaći bogatiji za cijeli jezični spektar koji nam višestoljetna egzistencija na samome rubu Orijenta namire.
Drago mi je što sam mogao donijeti ovakav prijevod u kulturu zasnovanu na Gundulićevom Osmanu i Mažuranićevoj Smrti Smail-age Čengića. I prilično sam siguran da nigdje doli u Mitopeji to ne bih mogao.