Opis
Kada vjetrovi zapušu iz dvorca Mila, rodnog joj doma, trinaestogodišnja Olija pođe u potragu za njihovim izvorom. Otkrit će cijelu novu zemlju, Zemlju Zabranjene Magije, prekrivenu nitima, u neprestanu raspadanju.
Propast ove zemlje donijet će propast i njenome domu. Olija shvati da ima vrlo malo vremena da spasi i magiju i rodni dom, te da mora posegnuti za vlastitom magijom ne bi li spasila i svoje nove bajkovite prijatelje i vlastitu voljenu obitelj.
Izdanje je obogaćeno ilustracijama Božice Bajčić, koja je priredila i ovitak u tehnici pastele.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 150 x 210 x 19,5 mm
- težina: 520 g
- broj stranica: 240
- papir: Arctic Volume 130 g/m2, FSC certificiran
- ovitak: Quatro Silk 300 g/m2, FSC certificiran
- tisak korica: offset + srebrna folija
- dorada korica: sitotisak vjetrova
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: šivani oktavo arci, rasklopivi
Dvorac Mila uzdiže se s obala namreškana jezera, ogroman i blistav poput svitanja. U cijelosti sazdan od drva i star pet stotina godina, dvorac se malko iskrivio od zuba vremena. Ali zidovi od borovih trupaca zlaćano blistaju, a bezbrojne krovne kupole, što se sve više i više izvijaju u nebo, trepere i iskre poput srebra.
Najviša i najveća krovna kupola blistava je poput samoga Sunca, a tanki joj vršak seže sve do zvijezda. Zovem je Sunčevom kupolom, i počesto se znam upitati što leži u njoj. Dvorac Mila je pun tajni. Tu ima skrivenih vrata, prolaza iza zidova i davno zaboravljenih odaja. Iako cijelog života stanujem u ovom dvorcu, još se ponekad izgubim i, uz oduševljen ushit, otkrijem nove odaje.
Omiljena mi je aktivnost istraživanje dvorca, traženje načina na koji bih ušla u pojedinu krovnu kupolu. Svaka sadrži mali, okrugao tavan, ali sva stubišta što vode do njih su prikrivena. Zasad sam ušla u četrnaest od ukupno trideset tri kupole. Uglavnom su bile prazne, ako se ne računaju prašina i paučina, te toplo titranje koje me uvijek prožme u skrivenim prostorima dvorca Mila. Ali u pokojima se dalo pronaći blago: smotane zemljovide i knjige sa zlatorezom, kistove za slikanje i polupune ćupove raznobojne tinte, kutijice od izrezbarena drva pune ručno puhanih staklenih perlica, te ostale drangulije koje su sigurno pripadale mojim precima kraljevske krvi.
Obitelj mi više nije kraljevske krvi, ali dvorac Mila i danas je naš dom. Rodila sam se u toploj i prisnoj kuhinji u prizemlju, te naučila hodati dok sam se pridržavala za zidove dugih i zavojitih hodnika u dvorcu. Mama me uspavljivala pjesmicama u dječjoj sobi na trećem katu s pogledom na jezero, a tata mi je pokazao kako se mogu ispeti na krov a da se pritom ne ugrozim kako bih gledala jastrebe pri lovu nad livadama i žalove u plesu po ritovima.
Roditelji su mi oboje drvodjelje, a jedna im stara balska dvorana služi kao radionica. Ondje pod i zidove prekrivaju goleme slike koje crtam po njoj još otkako sam dovoljno narasla da uhvatim komadić krede. U dvorcu ima i drugih velikih prostorija kojima se služe naši susjedi iz obližnjeg sela. Moja škola jednom godišnje drži predstavu u starome kazalištu. A najveća prostorija, Velika dvorana, koristi se za gotovo svaki rođendan, vjenčanje i podušje.
Na takvim okupljanjima slušam priče o prošlosti dvorca, prožete mitovima i legendama. Čula sam skasku o tome kako je dvorac Mila djelo jednoga jedinog drvodjelje, koji se služio savršenom sjekirom. Nije mu trebao nijedan čavao, budući da je svaku drvenu sastavnicu oblikovao tako da savršeno pristaje uz susjedne. A kad je drvodjelja priveo posao kraju odbacio je svoju sjekiru u jezero, zbog čega nitko nakon njega nikad nije uspio sazdati dvorac iole sličan ovom. Preko ljeta sam znala cijele dane posvetiti ronjenju po jezeru s prijateljima u potrazi za tom sjekirom. Potraga je zabavna, ali uvijek mi malčice lakne kada je ne nađemo, zato što postoji još jedna skaska u koju bih radije vjerovala.
Moja baka babusja kaže da je dvorac Mila bio sazdan od magije, te da bih shvatila razlog trebam razgovarati s duhovima koji žive po našem domu i oko njega. Upamtila sam joj opise ovih duhova kuće, duhova vode i duhova drveća, pa cijeloga života tragam za njima. U nekoliko prilika mislim da sam možda nešto opazila ili osjetila. Ali i nakon trinaest godina nemam dokaz da ti duhovi postoje.
Probudim se u izlazak Sunca, spremna za jutarnju jurnjavu. Od medne svjetlosti što dotječe kroz prozor moje sobe svi zidovi od borovine toplo sjaju i slađano mirišu. Pridignem se u krevetu i zaškiljim u svjetlo, pa opazim obris babusje. Ona glavinja kroz dugu žutu travu livade, poštapajući se s dva štapa. Na leđima nosi veliku naprtnjaču od brezove kore i već je na pola puta do luga voćki uz jezero. Stisnem oči i krenem brojati.
Jedan. Navučem si silne vunene čarape koje mi je babusja isplela na bose noge.
Dva. Preskočim prostirku od krpica koju sam izradila s mamom, pa rastvorim vrata sobe i izjurim u dugi hodnik na trećem katu.
Tri, četiri, pet. Trkom prijeđem tri duga koraka, pa prokližem duž hodnika, pri čemu mi vunene čarape prelaze po glatkim daskama od smrekovine brže nego klizaljke po ledu.
Šest. Dosegnem prvo stubište, naskočim na zavojiti rukohvat od hrastovine i stuštim se niz njega tako brzo da mi srce mora pohitati ne bi li me stiglo. Nekoliko portreta predaka kraljevske krvi pritom se namršti na mene, ali zanemrim ih ciktajem.
Sedam, osam, devet, deset. Prokližem duž još dva hodnika, pored utvarna obrisa tajnih vrata što vode do kupole kojoj sam dala naziv Glazbenikova kupola, jer sam u njoj pronašla violu i prastari, rukom pisani notni zapis koji se raspao na moj dodir.
Jedanaest, dvanaest. Spustim se niz još dva rukohvata, uz daljnje namrštene pretke i blijedu, izderanu tapiseriju s kraljevskim grbom, koja ozlojeđeno otpuhne prašinu u zrak.
Trinaest. Sletim na klimave kamene kocke u prizemlju i potrčim, jer mi čarape ne kližu baš dobro po uzorcima mozaika.
Četrnaest. Projurim kroz kuhinju, meni najdraži dio dvorca, gdje mahnem tamnokosome tati, koji upravo prži nešto što mi miriše kao grenke – pohani kruh – na našemu golemom štednjaku s pločicama, te crvenokosoj mami, koja toči kavu iz bakrene džezve dugog drška. Od seke se vidi samo pokoji svilenkasto meki tamni čuparak što viri iz svijetlo zelene marame za bebe koju mama nosi kako bi joj Ružica stalno bila pri srcu.
Petnaest. Šesnaest. Teturavo stanem uz kuhinjska vrata što vode van, nazujem čizme i obučem se u preveliku vestu koju mi je isplela babusja, i osmjehnem se jer postižem dobro vrijeme.
Sedamnaest. Banem kroz vrata i izletim u jesenji svijet u bojama zlata i hrđe. Duboko udahnem i sretno ciknem, jer sve je divno.
Osamnaest, devetnaest. Jurnem nizbrdo prema obali jezera. Zrak je svjež i ispunjen zemljanim, javorovim mirisima palog lišća i oraha u dozrijevanju.
“Dvadeset!” uzviknem kada stignem do babusje. “Dvije sekunde brže nego jučer.”
