Opis
“Silno me zanima što će izvoziti kad u intelektualnoj Europi stane kiksati proizvodnja? U čemu će im biti trgovačka računica na kojoj zasnivaju ovozemaljsko prebivanje? Je li na kraju još moguće kakvo historiokreativno koje će svjetinu ponovno zaraziti ekcemom razbora i začeti povijest? Opsjednuti metafizičkom mahnitošću, pobrkali su vječitost postojanja sa zaradom i radom. Nesposobni prepoznati upadljive razlike, loše skrpanim boflom procjenjuju svoju svemoć. Krpene lutke propovijedaju im praktičnost, oskvrnjujući praljudsku teoriju. Stvar je postala smiješna: umne maksime zatrio je sužanjstvo, a pristigao je naraštaj šupljoglavaca ne bi li samouvjerenošću plantažera na grobljanskom tlu poratne zabrinutosti uzgajali: cirkusiranje i zelenaštvo.
I kakve vajde ima od dometanja da boravak u svemiru predstavlja puku paranoju, ako misao ne sklopi pakt s galopom bučnih žudnji kako bi svojoj ovozemaljskoj kobi zajamčila doživotnu svijest? Hoće li milijuni tintara tvornički napunjene mislima htjeti povjerovati da unatoč svoj zaradi nikad nisu postojale te da nikad ni neće postojati, ma koliko si raskošan lijes mogle priuštiti? | tko će još riskirati držati prst u uhu, što predstavlja jedinu utjehu i čar tijekom svakodnevnog mukotrpnog rada, budući da dresura ne pripitomljuje i pridobiva sve za rad na vlastitu, nego tuđu korist, za loše plaćen, jednoličan, nesmiljen rad na zakulisnom iskorjenjivanju sićušnih organizama zamisli, za posao prostitutke – a ne za sreću korisne, hihotljive sobarice?
Stari se kontinent preobražava, ćelavi i osljepljuje. Zavolio je zagonetke i traži ih posvuda. Međudržavna razmjena tajni. Nitko ih neće pronaći u sebi, u vlastitoj muci, nego uvijek negdje izvan sebe. Težnje su postale posve prizemne!”
