Opis
Prikaz skitnica i sirotinje u europskim književnostima XV-XVII. stoljeća
Zanimanje književnosti za likove siromaha i okruženje iz kojega su proizašli davnog je porijekla i kroz povijest se opetovano potvrđivalo. Geneza te pojave izgleda složena i ne podliježe jednostranim interpretacijama. U raznim razdobljima prije svega su se zbivale promjene u temeljnoj funkciji koju je imala slika siromaha, mijenjao se sustav vrijednosti u kojem je tavorila, mijenjalo se i etičko i estetičko vrednovanje samog lika siromaha. Ubožnik je mogao biti predmet prezira ili divljenja, mogao je biti nosilac uznositosti ili niskosti, mogao je buditi suosjećanje ili porugu. Kao lik iz određene društvene sredine, siromah postaje sredstvo ukazivanja pozitivnih vrijednosti junaka koji je u prvome planu, oličenje hirova sudbine, ali i pobornik načelnih ideja i viših istina; lišen materijalnih sveza i bremena posjedovanja, pronosi općeprihvaćene istine o ljudskome postojanju. Uz to je i predstavnik glasova i pogleda “od dolje”, društvenoga dna, pučke svijesti i kulture.
U tim raznim situacijama slika siromaha i njegova sociološka tipologija podlijegati su promjenama. Jednom je bila riječ o poniznome prosjaku koji u odricanju nalazi moralnu zadovoljštinu, drugi puta o filozofu koji u neimaštini nalazi prigodu za neovisno promišljanje. Ponekad je bila riječ o siromahu, žrtvi društvenih odnosa koji se iz nužde bavio nečasnim djelima; na ovome mjestu valja naglasiti jezičnu podudarnost izraza siromah i sirotan. Naposljetku se pojavljuje lupež onaj koji krši zakon i bježi od represivnoga aparata dakle skitnica, lopov, razbojnik.”
