Crveni Orm

Prvo poglavlje

O seljaku Tosteu i njegovom domaćinstvu

Uz obalu su ljudi živjeli u selima, iz gospodarskih razloga i radi veće sigurnosti; jer često ih se pokušavalo pljačkati s brodova koji su kružili oko Skånea, u proljeće onih koji plove na zapad u želji da se opskrbe jeftinom svježom hranom, a i najesen, onih koji se praznih ruku vraćaju kući iz neuspješnih haranja. Rog se oglašavao noću, kad bi se primijetilo da su se horde iskrcale na obalu, i prizivao susjede u pomoć; a domaći ljudi iz dobra sela mogli su katkad i sami oteti brod-dva neopreznim strancima, i steći dobar plijen da ga pokažu seoskim moreplovcima kad se i sami u svojim dugim brodovima vrate kući da prezime.

Ali bogati i ponosni ljudi s vlastitim brodovima nisu podnosili da im susjedi budu blizu i radije su živjeli izdvojeno; čak i kad bi se otisnuli na more, ostavljali su kod kuće uvježbane ljude da im brane imanja. Na području Kullena bilo je mnogo takvih poglavara; tamo su bogati seljaci bili na glasu kao oholiji nego igdje drugdje. Dok su bili kod kuće, rado su jedni s drugima zapodijevali svađe, iako su im imanja bila jako udaljena; no često su izbivali, jer su od malih nogu gledali preko mora i smatrali ga vlastitim prostorom, i svi koji bi ih ondje susreli mogli su za posljedice samo kriviti sebe.

Tamo je živio seljak po imenu Toste, čestit čovjek i velik moreplovac; iako već vremešan, sâm je vodio svoj brod i svakog ljeta išao u inozemstvo. Imao je rođake u Limericku u Irskoj, među Vikinzima koji su se tamo nastanili, i običavao onamo odlaziti da trguje i pomaže poglavaru, koji je bio Dlakogaćine krvi, u prikupljanju poreza od Iraca i njihovih samostana i crkava. No Vikinzima je u Irskoj polako počelo bivati sve lošije otkako je Muirchertach Kožnoplašt, kralj Connachta, oplovio otok sa štitovima okrenutim ka moru; jer sad su se urođenici branili bolje no prije i voljnije slijedili svoje kraljeve, pa je trebalo ulagati velik trud da se od njih prikupi porez; a čak su i samostani i crkve, koje se prije lako dalo opljačkati, sad podigli visoke kamene kule, u koje bi se svećenici posakrivali sa svojim blagom i odakle ih se nije moglo istjerati ni vatrom ni oružjem. Zato su sad mnogi Tosteovi ljudi smatrali da bi bilo bolje otplovljavati u Englesku ili Franačku, gdje su vremena dobra i mnogo više toga se može osvojiti uz manje nevolja; ali Toste se najbolje osjećao u onom na što je navikao i sebe smatrao prestarim da se usudi na putovanje u neznane zemlje.

Njegova se supruga zvala Åsa i bila je podrijetlom iz šumskog kraja. Nije imala dlake na jeziku i lako bi planula, a Toste bi ponekad rekao da na njoj ne primjećuje naročite naznake smekšavanja s godinama, kako to biva s muškima; ali bila je vrijedna domaćica i dobro održavala imanje za Tosteovih putovanja. Rodila mu je pet sinova i tri kćeri, ali sa sinovima se baš nije usrećio. Najstariji je kao mladić poginuo na jednoj svadbi, kad je ohrabren pivom ushtio pokazati da umije jahati bika; drugog je sina pri prvom putovanju u oluji val odnio s palube. No najveća nasreća dogodila se s četvrtim, koji se zvao Are; jer jednog ljeta, kad mu je bilo devetnaest godina, žene dvaju susjeda ostale su trudne s njim dok su im muževi bili na putovanju u inozemstvu, i time je prouzročio velik nered i silnu porugu, kao i poprilične troškove za Tostea nakon što su se muževi vratili kući. Are je zbog svega toga klonuo duhom i stekao strah od ljudi, i na kraju ubio čovjeka koji se previše šalio na račun njegove živahnosti, i zatim pobjegao iz zemlje. Pričalo se da se pridružio švedskim trgovcima i otišao s njima na istok, ne bi li izbjegavao susrete s ljudima koji znaju za njegov udes; ali nakon toga više nitko nije čuo za njega. Åsa je sanjala crna konja krvavih sapi i time spoznala da je mrtav.

Nakon toga, Åsi i Tosteu ostala su još samo dva sina. Stariji se zvao Odd; čovjek niska rasta, zbijen i krivonog, snažan i grub i promišljen u izražavanju; rano je počeo odlaziti s Tosteom na putovanja i bio vješt i na brodu i s oružjem. Kod kuće bi se brzo ozlovoljio, jer mu je bilo teško čekati da zime prođu; i onda su često izbijale razmirice između njega i Åse. Običavao je reći da je on tako nasađen da mu je ukusnije ustajalo usoljeno meso na brodu nego zimska blagdanska pečenka na kopnu; ali Åsa je tvrdila da nikad nije opazila da baš on uzme najmanji komad od najboljeg što ona posluži. Tako je učestalo spavao preko dana da se često žalio da noću loše spava; čak i nakon što si dovede neku služavku na slamaricu, govorio je, ništa ne bude puno bolje. Åsi se nije sviđalo što on spava s njenim služavkama: one bi se zbog toga mogle vrlo lako uobraziti i postati drske prema gazdarici, a Oddu bi ionako bilo bolje da se oženi. Ali Odd je odgovarao da za tim nema žurbe: žene uz koje mu je najugodnije našao je u Irskoj, a od tog soja nijednu ne bi mogao milom dovesti kući; jer tada bi, može si zamisliti, vrlo brzo između Åse i nje frcalo drvlje i kamenje. Åsa bi se tada uzrujala i upitala ga želi li on to da ona umre. Odd bi joj na to odgovorio da radi što god misli da je najbolje: on joj o tome ne bi davao nikakav savjet, ali prihvatit će kako god bude.

Iako je bio spor u govoru, Åsi nije uvijek lako uspijevalo imati zadnju riječ; i znala je reći da joj je zaista teško što je izgubila tri dobra sina i ostala s onim kojeg bi se najlakše riješila.

S Tosteom se Odd bolje slagao; i čim bi se s dolaskom proljeća miris katrana počeo širiti oko lađarnica i pristaništa, raspoloženje bi mu se popravilo. Tada se čak znao okušavati i u sklapanju pjesničkih sastavaka, premda u tome i nije bio naročito dobar: o tome kako su njorkine njive spremne za oranje; ili o tome kako će ga morski konji uskoro odvesti do ljetne zemlje.

Ali neko naročito ime kao pjesnik nikad nije stekao, a još manje je bio poznat među okolnim seoskim djevojkama doraslima za udaju. Rijetko kad bi se osvrnuo nakon što brod isplovi.

Njegov brat bio je najmlađi od sve Tosteove djece i zjenica majčinog oka; zvao se Orm. Brzo je rastao, onako visok i koščat, i Åsa je stalno kukala da je premršav; čim ne bi pojeo malo više od nekog drugog odraslog, uvijek je mislila da će ga izgubiti i govorila da će ga loš têk odvesti u propast. Orm je volio jesti i rijetko je prigovarao majčinim žalopojkama o svojoj prehrani, ali Toste i Odd su se znali potužiti na dobre komade mesa namijenjene njemu. Kao dijete je nekoliko puta obolio; i zato je Åsa uvijek smatrala da je boležljiv, pa se stalno brinula oko njega i upozoravala ga i ponekad ga znala uvjeriti da osjeća opasne grčeve i da ima veliku potrebu za svetim lukom, ljekovitim vradžbinama i tacama ugrijana blata, kad mu je zdravlje najgore mučilo to što se prejeo kaše i svinjetine.

Kako je rastao, Åsu su salijetale sve veće brige. Nadala se da će izrasti u znamenita čovjeka i poglavara; i često je zadovoljno govorila Tosteu da se Orm razvija u velika i snažna muškarca i da je vrlo mudar u govoru i da je očito u svemu na majku; ali bila je puna straha zbog svih opasnosti koje ga čekaju na putovima muškosti. Često je s njim razgovarala o nesrećama koje su snašle njegovu braću i tjerala ga da joj obeća da će se čuvati bikova, da će biti oprezan na brodu i da nikada neće otići u krevet s tuđom; ali pored toga je postojalo još toliko nesreća koje bi ga mogle snaći da nije znala što bi. Kad je kao šesnaestogodišnjak trebao otploviti s ostalima, Åsa to zabrani, tvrdeći da je za to još premlad i nadasve loša zdravlja; a kad ju Toste upita kani li Orma postaviti za poglavara kuhinje i junaka starica, spopadne ju takav bijes da se Toste uplaši i pusti da bude po njenom, sretan što on sâm može otići čim prije bude moguće.

Te jeseni su se Toste i Odd vratili kasno uz takav gubitak ljudstva da su jedva imali dovoljno posade na veslima; no svejedno su bili zadovoljni i imali štošta ispričati. U Limericku su ostali kratkih rukava, jer irski su kraljevi u Munsteru sad postali tako moćni da tamošnji Vikinzi najviše rade na obrani samih sebe; ali Tostea su prijatelji, koji su onamo doplovili svojim brodovima, upitali bi li pošao s njima u pohod na veliki ljetni sajam koji se održava u Merionethu u Walesu, gdje Vikinzi nikad još nisu bili, ali kamo se sada može doći uz pomoć dva sigurna vodiča, koje Tosteovi prijatelji imaju pri ruci. Odd je nagovorio Tostea da im se pridruže, a i posadi se svidio taj prijedlog; sa sedam su brodova svi skupa pristali u Merionethu i zatim krenuli u koloni po tešku terenu u unutrašnjost zemlje i neopaženi stigli do sajma. Došlo je do žestoke borbe i mnogi su izgubili život, no Vikinzi su pobijedili i osvojili velik plijen u robi i zarobljenicima. Nakon toga su otplovili u Cork, gdje su prodali zarobljenike, jer u Corku se od davnine skupljaju trgovci robljem iz svih kutova svijeta da biraju među zarobljenicima koje Vikinzi onamo dovuku; a tamošnji kralj, Olof Draguljni, koji je kršćanin i vrlo star i mudar, običava i sâm kupiti one koje procijeni prikladnima, jer zatim dopusti njihovoj rodbini da ih otkupe, i tako dobro zarađuje. Iz Corka su zaplovili natrag kući u jaku društvu, kako bi izbjegli napade pirata na moru, budući da više nisu imali volje za borbu, onako oslabljene posade i s velikim bogatstvom na palubi, pa su bez ikakve štete zaobišli Skagen, gdje stanovnici Vika i Vestfolda znaju čekati u zasjedi na brodove pune bogata plijena na povratku kući.

Kad je cijela posada dobila svoj dio plijena, mnogo je preostalo za Tostea; a kad on izvagne svoje srebro u svojoj sobi, reče da bi mu ovakav pohod mogao biti dobar svršetak plovidbi i da ubuduće misli ostati kod kuće, štoviše i zato što počinje osjećati ukočenost u tijelu, dok Odd sad ionako može sve raditi dobro kao i on sâm, a, osim toga, Orm mu može pripomagati. Odd reče kako smatra da je to što je rekao vrlo pametno. Ali Åsa odmah reče da to uopće nije pametno; jer oni jesu, doista, donijeli mnogo srebra, ali uz toliko usta koja moraju prehranjivati svake zime ono neće potrajati; i kako bi se moglo vjerovati Oddu da neće potrošiti svu dobit na te svoje Irkinje, i hoće li se uopće vratiti kući; a Toste treba shvatiti da mu se leđa koče od toga što svake zime sjedi besposlen pred vatrom, a ne zato što je na moru; a i njoj je sasvim dovoljno da se pola godine spotiče o njegove noge. Ne shvaća, reče, kakvi su to današnji muški; jer je njenog djeda brat, Sven Štakornos, velik junak među Geingejcima, pao na bojnom polju protiv Smolanđana tri godine nakon svadbe najstarijeg mu unuka na kojoj je nakon pijančevanja jedini ostao na nogama; a sad se mora slušati o boljeticama od ljudi koji su u najboljim godinama i ne srame se želje da umru dok leže na slami kao krave. Ali sad će Toste i Odd i svi ostali koji su se vratili kući dobiti dobra piva za dobrodošlicu, spravljena tako da svima bude po ukusu; a Toste će izbiti iz glave to što si je u nju utuvio i popiti zdravicu za jednako uspješno putovanje i dogodine; i onda će svi zajedno ugodno prezimiti, samo da ju ne izazivaju takvim blebetanjem.

Kad je otišla po pivo, Odd reče da je Sven Štakornos možda izabrao Smolanđane kao manje zlo, ako sve žene iz te loze vrište kao ona; a Toste reče da ne bi u cijelosti izrazio neslaganje, ali da je ona dobra žena u nizu pogleda i da je ne bi uzrujavao više no što treba, a da ne bi trebao ni Odd.

Te su zime svi primijetili da Åsa katkad problijedi, da je usporena pri kućnom poslu i da joj jezik nije brz kao inače; bila je brižnija prema Ormu no ikad i ponekad bi zastala i zagledala se u njega kao u priviđenje. Orm je izrastao krupan i snagom ravan svim vršnjacima i mnogima starijima. Bio je crvenokos i svjetloput, razmaknutih očiju, prćasta nosa i širokih usta, dugih ruku i malo pognutih ramena; bio je vješt i brz, i s lukom i s kopljem, i u tom precizniji od većine. Vrlo bi se lako razljutio i onda bi svom snagom navalio na onoga koji ga je uzrujao; čak se i Odd, koji ga je prije rado izazivao, sad počeo čuvati oko Orma, otkako je zbog snage postao opasan. No uglavnom je bio miran i poslušan i naviknut da u svemu sluša Åsu, iako bi katkad s njom zapodjeo prepirku kad bi mu njena brižnost dojadila.

Toste mu je sada dao muško oružje, mač i bojnu sjekiru i dobru kacigu, a Orm si je sâm izradio štit; ali s verižnjačom je bilo teže, jer mu nijedna iz kuće nije odgovarala, a upravo je manjkalo dobrih kovača u zemlji, jer je većina otišla u inozemstvo, u Englesku ili jarlu u Rouen, gdje su ih bolje plaćali. Toste je smatrao da bi se Orm zasad mogao zadovoljiti kožnim oklopom, dok si ne nađe dobru verižnjaču u Irskoj: tamo se u svakoj luci uvijek može naći jeftina bojna oprema poginulih u borbi.

Dok su jednog dana za objedom razgovarali o tome, Åsa zarije lice u šake i brizne u plač. Svi ušute i blenu u nju, jer nije često puštala suze; Odd je upita boli li ju zub. Åsa obriše suze s lica i okrene se prema Tosteu; reče da razgovor o bojnoj opremi poginulih njoj izgleda kao loš predznak i da je već sad sigurna da će Orm poginuti čim krene s njima na more; jer već ga je triput u snovima vidjela kako leži krvav uz brodsku klupu, a svi znaju da njenim snovima treba vjerovati. Stoga bi sada zamolila Tostea da bude dobar prema njoj i ne potrati Ormov život, već da ga ostavi kod kuće preko ljeta; jer ona vjeruje da mu opasnost prijeti vrlo skoro; a ako je uspije preživjeti, možda će kasnije biti manje izložen pogiblima.

Orm je upita je li u snovima vidjela kako on biva ranjen. Åsa odgovori da se svaki put naglo probudi prestravljena viđenim; ali vidjela mu je krvavu kosu i vrlo blijedo lice; i taj ju san neopisivo tišti, svaki put sve više kad se ponovi, premda ga nije htjela prije spomenuti.

Toste ostane zamišljen sjediti, a zatim reče da se ne razumije naročito u snove i nikad se zbog njih ne zabrinjava.

“Jer stari ljudi govorihu da kako Prelja prede, tako mora biti. Ako ti, Åsa, triput usnu isti san, onda je to možda ipak upozorenje; a već dovoljno sinova izgubismo. Zato ti neću proturječiti u tome; i Orm može preko ljeta ostati kod kuće, ako se sâm s tim slaže. Ja osjećam da mogu otploviti još jedanput; i tako možda najbolje bude za sve nas.”

Odd se složi s Tosteom, jer sâm je pokoji put primijetio da su se Åsini snovi ostvarili. Orm nije bio zadovoljan odlukom, ali navikao je slušati Åsu, kad je o važnim stvarima riječ; i poslije se to više nije spominjalo.

Kad je stiglo proljeće i kad se dovoljno ljudi pristiglih iz unutrašnjosti dogovorilo s Tosteom za mjesto u njegovoj posadi, on i Odd su kao i obično otplovili, a Orm je ostao kod kuće. Bio je mrzovoljan prema Åsi i ponekad se pretvarao da je bolestan kako bi je uplašio; ali kad bi se ona brže-bolje primila njege i liječenja, i sâm bi počeo vjerovati da je bolestan, pa ne bi previše uživao u svojoj igri. Åsa nije mogla zaboraviti svoj san, i uza sve brige koje joj je stvarao bila je sretna jer je on s njom kod kuće.

Ali tog je ljeta ipak otišao na svoje prvo putovanje, a da nije Åsu pitao za dopuštenje.