Na pragu smo izlaska našeg osmog naslova, Crvenog Orma Fransa G. Bengtssona; Orm nam je prvi, nipošto i jedini kataloški naslov, djelo napisano izvan povijesnog zora većine nas, a donijeto na hrvatski jezik jer je na njemu dosad upadljivo manjkalo.
Evo nam prilike da kažemo koju o razlozima iz kojih naše knjige izlaze slijedom kojim izlaze.
Mitopeja ima svoju priču, internu. Redoslijed naših naslova spreže dugoročno planiranje – jer prvo nam je desetljeće okvirno zacrtano – s pravodobnim reagiranjem na važne glasove u književnom svijetu. Cilj nam je postići dramsko iskustvo čitanja naših knjiga, za vas koji ih kupujete i, važnije, čitate, iz jedne u drugu, slijedom objavljivanja; cilj nam je otvarati tematske cjeline i potom ih dopunjavati, a svako toliko i zaokruživati.
Crveni Orm je prvo takvo veliko zaokruživanje, kraj prve faze naslova Mitopeje.
Sjetite se, počeli smo Nordijskom mitologijom, koju nam je 2017. pravodobno iznjedrio Neil Gaiman, ispunivši manjak raspoloživih pripovjednih prikaza edske tradicije svojim nadahnutim i počesto urnebesno smiješnim prepričavanjem. Ubrzo zatim donijeli smo vam Pokopanog diva kao polarnu suprotnost nordijskoj zdravorazumskoj zaigranosti, taj sjetan prikaz pohoda jednog viteza i njegove djeve, godinama nakon što su im godine uzele svoj danak.
Otvorili smo time dvije sfere mitološke baštine, onu nordijsku i onu arthurovsku. Prvu krovnim djelom opisa pripadajuće joj građe za naše vrijeme, a drugu izvedenicom – jer krovno djelo, ono iz pera T. H. Whitea, tek slijedi. Te dvije knjige bile su ogledni prikaz vrste tekstova koje možete očekivati od Mitopeje; naša posjetnica.
Gaiman je već u trenutku izlaska Nordijske mitologije bio zvijezda mitopejskog pisanja, omiljen u prizmi žanrova kroz koje se ono prelama. Ishiguro je bio doajen proze na engleskom jeziku, postmoderne i psihološki složene, te višestruko nagrađivane, ali trebao je objaviti Pokopanog diva da dobije i Nobelovu nagradu, začudo.
Nakon njih dvojice, otvorili smo treću sferu mitološke baštine, onu slavensku i rusku, kroz djelo Katherine Arden. Posve nepoznate spisateljice prije Medvjeda i Slavuja, pritom. Teksašanke koja ni pripovijetku nigdje nije objavila prije debitantskog romana koji je Amazonu bio bolji od svega iz fantastike i znanstvene fantastike 2017. godine, uključujući Nordijsku mitologiju, osuđenu – prema njihovom sudu – na drugo mjesto.
Medvjed i Slavuj je originalno djelo; originalnije utoliko što priča Vasilise Petrovne ne slijedi radnju nijedne ruske skaske i posve je izvorno ostvarenje same Arden, dok u isti mah otvara čitatelju zor prema skaskama koje su je nadahnule. Prema onoj o Morozku, Mrazu, koja oblikuje cijelu Zimsku noć; prema onoj o Snjeguročki, kao i prema onoj o Marji Morevnoj, uvodima u drugu, odnosno treću knjigu nečega za što se pokazalo da je serijal.
Za boravka u Hrvatskoj, Katherine se čudila kako čitateljima zna biti teško povući paralelu od snježne djeve iz uvodnog poglavlja Djevojke u tornju s Morozkom na kraju knjige, pri nailasku proljeća; pa nije valjda da nas spol uvjetuje do te mjere da ne možemo shvatiti temeljno iskustvo ljudskosti koje nam je zajedničko, rekla je. A ipak, toliko nam toga priječi to shvaćanje. Arden je stvorila životvornu premosnicu između istočne i zapadne baštine u godinama kad su se premnogi trudili neznanjem i predrasudama razoriti njihove spone.
I tako su od prvih sedam knjiga njih tri bile Zimska noć: i neka su. Vasja je došla iz najneočekivanijeg kutka svemira, i pokorila, u završenom i prevedenom i objavljenom slijedu, mnoge naoko moćnije serijale.
(Na odlasku iz Zagreba, Katherine Arden je upitala Vladimira jesu li Osvetnici: Završnica dobar film, jer žena voli Marvel; Vladimir joj je rekao da su gotovo jednako dobri kao Zima za vješticu, posve iskreno.)
Uz spomenutih pet naslova, objavili smo i Blijed pogled na bregove, prijelomno moćan debi Sir Kazua, preuzevši prava na njegov opus; knjigu koja na prvi površan pogled djeluje kao tek neka usputna priča o nekim ženama u nekim novogradnjama u poratnom Nagasakiju, i jedva više od toga. O ne, i o ne ne ne: Blijed pogled je umnogome ključno djelo za Ishigurov opus, knjiga kojom je on – kirurški precizno – definirao razloge i oblike nastanka intimnog mita u ljudskoj psihi; temu kojom će se u ostatku opusa baviti. Jer ima iskustava koja su nesnosna, iskustava izazvanih življenjem. Način na koji se žena japanskog podrijetla u Britaniji početkom 1980-ih nosi s jednim od njih možda uključuje osobna mitološka bića zvana “Sachiko” i “Etsuko”, smještena u prijelomno razdoblje, i na prijelomno mjesto.
Ako vam je stalo do spoznaje korijena mita, ostanite uz nas i Ishigura. Blijed pogled je ključno djelo, koje je dovelo i do Pokopanog diva i do Nobela i do Slikara plutajućeg svijeta, a i do Izmaka dana, kako glasi točan prijevod naslova knjige o batleru Stevensu koju izdajemo dogodine; ali, dotad, vratimo se zaključenju prve faze našeg prikazivanja mitološkog univerzuma.
Crveni Orm je povijesna knjiga. Nije djelo koje se bavi fantaziranjem; Orm Tostesson nije takav čovjek. Tek je Viking, žitelj istog onog svijeta koji nastava Odd iz našeg šestog naslova, slikovnice Neila Gaimana i Chrisa Riddella Odd i mrazni divovi, iz vremena prije ukazivanja lisca, medvjeda i orla; Orm za razliku od brata – također zvanog Odd, iako nije u rodu s Gaimanovim – plovi tek kad se mora.
Posljednja ilustracija naše prve slikovnice prikazivala je, između ostalog, glavu vikinškog broda, zamjenjivu miroljubivom tek kad mir to zahtijeva, a ondje istaknutu u liku zmaja, kad rat to zahtijeva. U Crvenom Ormu početno slovo naslova, to razjapljeno C, oblikovano je poput zmajske glave; na Matein prijedlog, u Milivojevom majstorskom oblikovanju. Ako vam je u svijesti ostao prizor iz naše posljednje vikinške knjige, naša nova bi se na njega trebala organski nadovezati. Ostatak naslovnice Orma čini sinje more. Stilizirano, jasno; jer mitološki prikazi stiliziraju.
Sadržaj Orma, pak, vodi nas kroz sve mitološke cjeline o kojima su vam naša književnica i naši književnici dosad pripovijedali – stilom koji je mogao postići jedino Bengtsson, kao tradicionalno kulturan Šveđanin.
Vikinzi s prijelaza prvog tisućljeća poslije Krista još nisu naročito navikli na Krista: znaju tek da je taj južnjački bog prodoran, nasrtljiv i uporan, te da je na svoju stranu uspio pridobiti čak i Haralda Modrozubog, kralja Danaca – premda im nije baš jasno kakav je to bog koji je dopustio da ga drugi ubiju; njihov je Sveotac, napokon, iskustvo razapinjanja sâm sebi upriličio, iz svojih razloga.
Bogovi su za Bengtssonove Vikinge nešto u što razložan čovjek vjeruje dokle god mu donosi sreću; a dokle god žrtvovan jarac ili ovan na pramcu broda bude nosio mirno more i dobar ulov, vođa dugog broda – zbog zmajske glave zvanog i drakkar, makar te riječi nema u knjizi – neće imati razloga za odricanje od rodne mu vjere.
Uz Orma Tostessona i brata mu po veslu Tokea oplovit ćemo dosad upoznat Mitopejin svijet.
Vidjet ćemo kako štovatelji Odina i Thora, svjesni Lokijeva djela u svijetu, uređuju svoj život na imanjima koje drže po Švedskoj, i po čemu su Smolanđani iznimka od ostalih Svea; saznat ćemo i kako odnedavna pokršteni kralj Harald, mudrošću velik, spreže uvriježenu jolsku svetkovinu – taj Jol, zvan i Jul među sjevernim i istočnim Slavenima, te Yule među sjeverozapadnim Germanima – s obilježavanjem rođenja Krista, jer se nekako slučilo da i jedno i drugo pada oko zimskog suncostaja, prijelomne točke života na sjevernoj hemisferi otkako je svijeta i vijeka. Nisu svi Haraldovi podanici kršćani, ali velika je čast, i trajan znamen ugleda, pogostiti se kraljevom žirovanom svinjetinom za trajanja višednevnih jolskih gozbi.
Vikinzi, dok nisu za kraljevskom trpezom, jedu upravo najgoru hranu dok plove, i ta im se hrana zbog mora doima najboljom; a to će ih more dovesti do Engleske, zemlje nazvane prema Anglima i Sasima koji su pokorili, a na svojem teritoriju i uvelike zatrli, Brite, u stoljećima nakon završetka Pokopanog diva. Uz Orma ćemo otići u presudnu Bitku kod Maldona, i otkriti kako je prošla, i saznati što je bio danski danak koji će, desetljećima potom, dovesti do ustoličenja kralja Knuta, a i izazvati osiromašenje vladavine Angla i Sasa koja će, na Hastingsu, uz Haralda, 1066. godine doživjeti svoj smak.
Otplovit ćemo i do zemalja istočnih Slavena. Ništa slično pojmu ruskog i Rusije u to doba tamo nije na vidiku; ti se krajevi velikih rijeka i moćnih gradova među nordijskim moreplovcima u ono doba još zovu tek Gardariki – doslovce, Kraljevina Gradova – premda ih službeno objedinjuje, i od njih porez ubire, Vladimir, veliki knez kijevski. Vladimir je presudan za istočnoslavensku povijest. Jedan te isti čovjek je u razmaku od deset godina organizirao slavenski poganski panteon, podigavši mu hramove u Kijevu na obalama Dnjepra, te – nakon što je pristao na brak s kćeri bizantskog cara i time uvjetovan prijelaz na njegovu religiju – “pokrstio cio Kijev u Dnjepru i provukao stare bogove ulicama”, kako to opisuje Katherine Arden. Današnjim pobornicima ruske prave slave možda je teško priznati da je Krist u narod ušao iz političkih razloga, s obzirom na trag koji je u duhu Rusije ostavio kroz protekli milenij; ali nijekanje ne mijenja povijesnu izvjesnost.
Crveni Orm nas izvodi i u prostore koje Mitopeja dosad nije opisala.
Rubno, ali upečatljivo, posjećujemo Bizant – odnosno, za svoje stanovnike, kroz punih tisuću godina između pada onog Rima u Italiji i vlastitog pada pred islamom nadahnutom osmanskom moći, Novi Rim; upoznajemo silu koja je održavala svu mediteransku civilizaciju Carstva u kršćanskim, uzvišenim oblicima za kojima u Zimskoj noći tako žudi pop Konstantin. Otkrivamo da u njoj postoje i protospatari, i vestijari, i sekretici, i logoteti; Bizant je fascinantno mjesto, a Bengtssonov opis, ma koliko kratak bio, zvuči kao svjedočanstvo.
Umnogome pomnije, premda i manje namjerno, posjećujemo zemlje Iberijskog poluotoka, rastavljene na kršćanska kraljevstva pri sjeveru, uz Pireneje, i islamski ostatak južnije. Njime vlada Almanzor, koji nije kalif, ali jest gospodar; a otkrivamo i zašto on, Almanzor, Ormu i Tokeu dugo nakon svega što će proći ostaje “moj gospodar Almanzor”. Mitopeja po prvi put prenosi islamsku tradiciju, sa svime što ona nosi.
Neka to zasad ostanu tek putokazi; smjernice na putu kojim idemo – baš kao i Židov Solomon, bitan za razvoj radnje prve knjige ovog dvoknjižja. (Jer, da, ovo su dvije cijele knjige u jednoj.) Mnoge od ovih tradicija pružit će sadržaje koje možete očekivati u drugoj fazi Mitopeje.
Samo, prije i iznad svega, Crveni Orm nije tek poveznica: to je zasebna, velebna, obožavana knjiga, možda najbolje čitana natašte – najveći pojedinačni klasik među svim vikinškim romanima.
Nakon njega, evo nam Američkih bogova, cjelovitih i popraćenih nastavcima; i evo nam uz njih širenja mitoloških cjelina do neslućenih razmjera.