Nitko nam nije zapisao pravu nordijsku mitologiju. Onu koja je u svoje vrijeme zaista bila religija.
Korpus tekstova iz kojih poznajemo pretkršćanska vjerovanja naroda Skandinavije – od kojih potječu i trajno fascinantni Vikinzi, iako nipošto svi Nordijci nisu bili takvi – strahovito je oskudan. Za razliku od antičke mitološke baštine, koju mi Europljani doživljavamo kao “klasičnu”, iz nordijske praktički nemamo pisanih tragova; ti malobrojni koje imamo svode se na pokoju runsku riječ urezanu na kakav spomen-kamen ili sličan arheološki artefakt. Nema u nordijskoj baštini ni Plutarha ni Plinija, ni Herodota ni Homera, ni Tacita ni Tukidida – nema nijednog sačuvanog djela autora koji je doista vjerovao u Odina, Lokija i Thora, u Yggdrasil i Ragnarok.
To ne znači da takvih autora nije bilo, naravno. Pripovijedanje je, doduše, u nordijskoj tradiciji – kao i drugdje u Europi izvan dosega Rimskog Imperija – bilo usredotočeno na pjesništvo. Lišeno tradicije pisanja i prepisivanja, nordijsko se pjesništvo prenosilo skladanjem i pripovijedanjem stihova: oni s takvim darom i umijećem zvali su se skaldi – a ta riječ ne dijeli nužno podrijetlo s našom riječi sklad, jer je vjerojatnije da se izvodi iz protogermanskog pojma skeldan, što pak znači vrijeđati. Skaldi su jednako umješno izgovarali pohvale svojim pokroviteljima kao što su omalovažavali njihove suparnike.
A čak i nakon pokrštavanja Skandinavije, pri pohvalama i pri vrijeđanju služili su se vlastitom baštinom i izrazima izniklim iz nje: najčešće onima zvanim kenning. A to bi bio pjesnički izraz za nešto inače obično: báru fákr (konj vala) ili gjálfr-marr (hat mora) bili su poetski pojmovi za brod. Neki od njih su se pozivali i na kenninge nastale u vrijeme stare religije: Freyjine suze ili Freyjina kosa bili su sinonimi za zlato, a da bi se takvo pjesničko izražavanje shvatilo, trebalo je zapisati duhovnu baštinu na kojoj se temeljilo.
Stari Nordijci latili su se pera tek s potpunim prijelazom na “latinsku vjeru”. Pokrštavalo ih se dugo, mnogo dulje od Anno Domini 723., kad je kršćanski misionar Winfrid posjekao višestoljetni hrast posvećen Thoru u bivšoj rimskoj provinciji Germanniji, te tri desetljeća potom doživio da ga staroj vjeri odana svjetina zauzvrat sasiječe. Sa zatornicima svoje vjere stari su se Germani obračunavali po kratkom postupku, sve dok im se vjera ne bi po još kraćem postupku promijenila u ovu zatorničku: bilo je dovoljno pokrstiti jednog vladara da svi njegovi podanici automatizmom prijeđu na kršćanstvo. Sve nakon toga bila je već razrađena primjena metodologije zvane Interpretatio Christiana, tumačenja pretkršćanskih vjerovanja kao pukog navještavanja jedine prave, kršćanske vjere.
(Imamo toga i tu: pojam Božić nema veze s Kristom, nego sa staroslavenskim bogom koji se obnavlja kao djetešce na zimski solsticij. A imaju toga i tamo: pojam Easter nema veze ni s Kristom ni s njegovim uskrsnućem, nego s Eostre, Ostarom, drevnom, zbog koje Uskrs slave jajima i zečevima.)
Nordijska religija pala je, u konačnici, šaptom – dekretom preobraćenog vladara, a ne porazom na bojnom polju dostojnim svoje ratničke tradicije. Predala se kao živa vjera i, predavši se, počela gubiti iz sjećanja. U Danskoj i Skandinaviji, pod vlašću kraljeva, zaborav je bio potpun: sjećanje se dulje održalo u vidu predaje na udaljenom, republikanski ustrojenom Islandu.
Većina našeg znanja o nordijskoj mitologiji potječe iz jednog ondje napisanog udžbenika za skalde o značenju kenninga. (Gotovo sve. Nešto znamo i iz saga, porodičnih povijesti koje bi tu i tamo spomenule neki vid stare religije, ili koji incident iz te predaje: ali to su sekundarni izvori, posvećeni drugome.) Dotični je udžbenik, s priručnim i koliko-toliko cjelovitim prikazom pripovijesti iz nordijske tradicije, zapisan tek u 13. stoljeću, perom islandskog povjesničara, političara i mitografa Snorrija Sturlusona.
Prozna Edda, kako se taj udžbenik naziva, tek je svojim prvim dijelom – nazvanim Gylfaginning, “Obmanjivanje Gylfija” – narativni tekst: ostatak tvore Skáldskaparmál, priručnik o pjesničkim izrazima, i Háttatal, popis stihovnih oblika. Napisana dva stoljeća nakon što je Island pokršten na samu milenijsku godinu, Anno Domini 1000., Prozna Edda izvlači nekoć velebne pripovijesti iz već dubokog zaborava, donoseći nam ih u anegdotalnom obliku, pune nesnosnih nedorečenosti. Da nam je ostala jedini koliko-toliko cjelovit izvor o nordijskoj predaji, bilo bi to kao da neka buduća civilizacija o kršćanstvu zna samo ono što piše u katoličkom udžbeniku vjeronauka za prvi razred srednje škole.
Nasreću, na istom tom Islandu, također u 13. stoljeću, nepoznat pjesnik zapisuje same staronordijske pjesme u autentičnom obliku. Ne zna se tko je bio: ne zna se je li pjesme samostalno skladao, ili je prenio tuđe (ili je, najvjerojatnije, prenio tuđe na svoj način, uz vlastite dodatke). Za sâm se rukopis nije znalo sve do 1643. godine, kada dolazi u ruke Brynjólfura Sveinssona, tadašnjeg nadbiskupa Skálholta na jugu Islanda. Latinski nazvan Codex Regius, rukopis je Sveinsson smatrao izvornikom prema kojem je Sturluson sročio svoj udžbenik. S vremenom se pokazalo da nije tako: dva teksta najvjerojatnije imaju zajednički izvor, a onaj iz Codexa Regius vjerojatno je čak mlađi.
Svejedno, ta Pjesnička Edda postaje prijelomnica u poznavanju nordijske i šire starogermanske predaje među onima koji su je nekoliko stoljeća prije zatirali. Primivši Codex Regius na dar, apsolutni monarh Danske Fridrik III. nalaže Sveinssonu da prikupi sve što može od starih spisa među ponosnim i tradiciji odanim porodicama Islanda. Sastavnim spjevovima Pjesničke Edde nadbiskup i uspijeva pridodati još pokoji velum s još nešto građe: da nije bilo njegovog djelovanja, ti dragocjeni spisi vjerojatno nikad ne bi ugledali svjetlost dana, baštinjeni s koljena na koljeno sve do izmaka kako koje krvne loze.
Za razliku od Snorrijevih sažetaka, Pjesnička Edda otkrila je svijetu izvan Islanda raspon pjesničke čvrstine, izričajne moći i kozmičke širine te minule civilizacije. Bilo je to vjerojatno posljednje razdoblje i posljednje mjesto na svijetu gdje se do te predaje još moglo doći: bez Sveinssonovog zauzimanja, nordijsku mitologiju kakvu danas poznajemo lako je mogao progutati mrak zaborava.
Ali nije. Od sedamnaestog stoljeća naovamo – s razmjernim prekidom u doba prosvjetiteljstva, koje nije naročito držalo do takvih zastarjelih stvari – znanstvenici posvećeni komparativnoj mitologiji, historijskoj lingvistici i srodnim granama izučavaju ovaj skromni korpus tekstova ne bi li proniknuli u njegove tajne. Ne manje važno, još od uspona germanskog romantičarstva početkom devetnaestog stoljeća i popratnog pjesničkog nadahnuća svim drevnim i pangermanskim stvara se nova građa temeljena upravo na ovim izvorima. Razlog tome, osim u fascinantnosti samog štiva, može se pronaći već i u načinu na koji Prozna i Pjesnička Edda, te pridodani fragmenti, iznose svoj sadržaj.
Obje zbirke, naime, organiziraju građu na način koji nama djeluje zbrkano i naopako: anegdotalna radnja u Proznoj se Eddi prikazuje kao razgovor legendarnog kralja Gylfija s vladarskim trojstvom bogova Asa, sa svim meandriranjima koje taj pripovjedni oblik trpi, dok Pjesnička Edda za svoj prvi pjesnički tekst uzima ni više ni manje nego smak svega, Ragnarok, kao proročanstvo vidjelice. Umiješani u sve to su popisi, kakav je Dvergatal – navodi imena nevezanih uz radnju – što dodatno očuđuje čitateljski dojam. (Što učiniti kad se pred vama iznebuha pojave imena Althjóf, Dvalin, Nár, Náin, Níping, Dáin, Bifur, Bofur, Bombur, Nóri, Án, Onar, Ái, Mjóthvitnir, Veig, Gandálf, Vindálf, Thráin, Thekk, Thorin i njih još barem toliko? Znate da su sve to nekoć bili značajni patuljci, ali ne znate zašto. Pa, ako ste skloni oduševljavanju zvučnošću riječi, ostat će vam u pozadini svijesti sve dok ne odlučite, ne znam, svojoj djeci napisati pripovijest o patuljačkoj družbi koja se nepozvano nađe na pragu jedne hobitske rupe.)
O nordijskoj mitologiji iz godine u godinu se pišu znanstveni radovi, izdaju se priručnici i prikazi očuvane građe; tako dostupna, ona pruža nadahnuće slikarima i ilustratorima, skladateljima i glazbenicima, tvorcima popularne kulture kroz film, knjigu, strip i televizijske serije: to dobro znamo. Ali ponovnog pripovijedanja same mitološke baštine, istodobno s preciznim poznavanjem sačuvanih tekstova i stvarnim pjesničkim nadahnućem, već se dugo nitko nije prihvatio.
Neil Gaiman u svom uvodu u Nordijsku mitologiju navodi neke pisce iz čijih je prepričavanja sâm prvotno saznao ove pripovijesti, ponukan saznati više nakon što ga je oduševio Marvelov Thor: Roger Lancelyn Green i Kevin Crossley-Holland u Gaimanovom su djetinjstvu bili prenositelji te predaje, baš onako kao što su prije dvije stotine godina to bila braća Grimm.
Za današnje pak naraštaje bit će to sâm Gaiman, više no ijedan drugi književnik: jer teško da na svjetskoj književnoj sceni postoji darovitiji pisac s većim poznavanjem upravo ove građe. Napokon, pružaju mu izravno i neizravno nadahnuće već više od trideset godina, najznamenitije kroz strip Sandman i okosnicu radnje Američkih bogova: a kad se od bogova puno prima, treba im se odužiti na dostojan način. Naročito kad je o ovakvim bogovima riječ.
Gaiman je dobro odabrao trenutak. Za početak dvadeset prvog stoljeća, doba previranja, varanja i nepovjerenja, za ovo Lokijevo doba kojim smo okruženi, Nordijska mitologija Neila Gaimana najbolji je podsjetnik na baštinu koja, usprkos svemu, kao nijedan drugi mitološki ciklus zbori upravo o tome.