Tko dosad nije primijetio koliko “poznato” mit može zvučati. Ne toliko u smislu da nam je svaki preokret i zaokret u fabuli nekog mita bjelodan, koliko nam se ponekad zna učiniti da se priča mita odvija točno onako kako bi se trebala odvijati, pa hitala ona prema sretnom završetku ili srljala u tragičan kraj, kao da prešutno prepoznajemo neku unutarnju gramatiku prema kojoj je sklopljena struktura priče. Tada od njega odlazimo zadovoljni, taj mit “ima glavu i rep” možda i velimo, pa bio on grčki, nordijski ili dalekoistočni. Jasno nam je tko je junakinja ili junak, tko im pomaže a tko odmaže na putu, tko se pak pretvara i mijenja a tko ostaje stalan. U određenom nas smislu i lice te junakinje ili tog junaka podsjeća na lica već viđena ili pročitana, pa i mi sami svojom čitateljskom spretnošću sudjelujemo u tkanju mitskih poveznica uviđajući sličnosti u različitostima i ono ljudsko što nas sve spaja, ma kako udaljeni na planetu bili.
Spominjali smo već, i pisali i pričali o tome, da su mitovi priče koje dokazano traju. Stoga je i moguće da nam zvuče poznato jer, čak i ako nam ishodišna priča nije poznata, do nas je mogla stići kakva njezina permutacija. No mitovi traju i jer su u određenom smislu potrebni. Tradicionalna književna teorija o mitovima razmišlja kao o pjesnički oblikovanim “ključnim situacijama ljudske sudbine”, kako je to artikulirao Mircea Eliade, znameniti povjesničar religije koji u Aspects du mythe kao najmanje nesavršenu, najširu definiciju mita uzima onu prema kojoj mit priča svetu priču, obrađujući događaj koji se odvio u davnim vremenima, onda kada je sve tek počelo. Takvo razmišljanje, imajući na umu i činjenicu da poredbeno-povijesna književna istraživanja često prikazuju i izravne paralelizme u mitologijama različitih kultura (a ne “samo” čitateljske slutnje), u mitu nalazi nešto blisko univerzalnosti, koliko god nezgodna ta kategorija mogla biti kad je se podvrgne rigoroznijoj analizi. Mitovi nam, dakle, pričaju one priče koje su nam potrebne da razumijemo sebe i svijet oko nas, da primimo znanja i obrasce što se generacijama prenose, te da ih sačuvamo i ostavimo za sobom.
Kao riječi u rečenici, i mitovi su sastavljeni od dijelova koji se na određen način uklapaju u cjelinu. Tipski su likovi dijelovi mita, ali su to i situacije (sukob mladosti i starosti, primjerice), kao i teme od kojih su mitovi satkani. Takve osnovne jedinice organizacije mita, taj građevni materijal koji spajanjem tvori strukturu, njih nazivamo mitemima. U izvorišnim su mitovima mitemi imali svoje mjesto i funkciju, te značenje izvlačili iz konteksta, odnosno iz interakcije s ostalim mitemima. No mitem rijetko ostaje statičan. Poput spora što putuju i preživljavaju različite uvjete dok se ne uhvate negdje gdje će iz njih ponovno niknuti život, i mitemi se znaju seliti, pa kretati čak iz onih najstarijih i nastavljati nastanjivati i priče najsuvremenijih pripovjedačica i pripovjedača. Premda nije neobično da se mitem nastani u nekoj priči i bez izravne intencije njezina tvorca, putujući kroz takozvano “kolektivno nesvjesno” koje je dugo zaokupljalo Carla Gustava Junga, baš te pripovjedačice i pripovjedači često itekako svjesno zalaze u riznicu mitske književnosti i iz nje posuđuju, izvlače ili upravo vragolasto kradu miteme i njima katkad oplemenjuju i najnemitološkiju književnost koju pišu. A mitemi ondje upisani nipošto u nove kontekste ne dolaze sami. Sa sobom donose tragove svojih bivših života, uvijek neumorno komunicirajući s djelima iz kojih su proizašli ili kroz koja su se provlačili.
Mi u Mitopeji baš takve priče volimo: one koje nas podsjećaju na drevne mitove, ali i one u kojima se mitemi pojavljuju u (sasvim) neočekivanim situacijama. Priče koje su inspirirane mitološkim nasljeđem, koje ga nadograđuju i proširuju, ali i one koje ga propituju, te ga sagledavaju iz još neistraženih kutova. Kad kažemo da mi u Mitopeji volimo mitopeju, nije to nikakva solipsistička isključivost, već jasna preferencija za djela koja su u stanju komunicirati s ostalim mitološkim djelima, koja u nekim slučajevima grade i vlastitu mitologiju, te koja znaju što s mitemima. Jer naposljetku, široka je riznica iz koje svi crpimo, i tvorci i čitatelji. Pa pripovjedamo, prenosimo i prekrajamo komunicirajući često u isti mah i s onima prije nas i onima koji će tek doći. Pa i jedan mali glas uspijeva pronaći svoje mjesto u velikom tkanju mitološke povijesti. I to je utješno. Jer premda je život kratak, umjetnost je duga.