Premda pretpostavljati nije najjednostavnije, jedna od vjerojatnih pretpostavki jest da, kad u današnje vrijeme osobi razmjerno uobičajeno uronjenoj u popularnu kulturu spomenemo Lokija, prvo što će joj pasti na pamet jest Tom Hiddleston. Odnosno lik za kojeg Hiddleston boji kosu i kojeg utjelovljuje u Marvelovim filmovima što se u skorije vrijeme nižu. Taj je Loki, naravno, interpretacija, a samim ime i udaljavanje od, stripovskoga Lokija kojeg su osmislili Stan Lee i Jack Kirby. U objema Marvelovim verzijama Loki je antipod Thoru: taman dok je ovaj svijetao, opak dok je ovaj častan, zlikovac dok je ovaj junak. Iako ostaje sasvim dovoljno kompleksan, Marvelov je Loki kao lik ipak jednostavno suprotstavljen kako Thoru, tako i razvojnom smjeru priče, prijeteći često da je odvuče na stranputicu. A baš ga je zbog toga ključno pobijediti, dokinuti.
Ovakvu će sliku o Lokiju naša hipotetska osoba imati prije no što pročita Gaimanovu Nordijsku mitologiju i prisjeti se o čemu je u starim pričama bilo riječi. U oči će je isprva bosti jednostavna odstupanja: Loki Thoru nije brat, Odin im obojici nije otac. Ona izvanredno dvolična Hel nije njihova sestra, već jedna od Lokijeve groteskno monstruozne djece. No ona daleko suptilnija razlika nema veze s da-tako-kažemo remiksiranim činjenicama koje je, kad ih jednom zamijetimo, vrlo lako prihvatiti. Nešto je dublje tu na stvari, nešto što Lokija ne čini samo jasnim antagonistom ovih priča. Što je točno taj Loki, taj kao guja sklizak i neuhvatljiv lik za kojega Gaiman zna da je “najdomišljatiji, najistančaniji i najpromućurniji među svim žiteljima Asgarda”?
Odgovor na ovo pitanje nije nimalo lak, a teoretičari mita njime se bave jako dugo. Ovdje je, dakako, nemoguće na njega predstaviti konačan odgovor, i to ne samo zbog ograničenja koje predstavlja blogovski format. Na to je pitanje odgovor mnogoznačan. Bog vatre; varijanta Lucifera; Odinovo naličje—Lokija su ovjenčavali mnogim kategorijama. Moguće je ipak odabrati jedno (premda jednako mnogostrano) Lokijevo mitološko lice: ono trikstera ili varalice, kako bi naš jezik više volio. Varalica, međutim, semantički dovoljno ne pokriva vragolastu prirodu trikstera, te nužno asocira na izrazito negativnog, prepredenog prevaranta. Trikster jest to, ali i mnogo više. Kao riječ, nažalost, u hrvatskom još nije zaživio, no to ne znači da neće. Trik u jeziku već imamo, on nam pojavio kao došljak iz engleskog, kamo je stigao iz latinskog, ostavivši za sobom glagol tricor koji je značio oklijevati, tražiti izgovore, ali i zbijati nepodopštine. A to je i suština mitološke figure trikstera: on će nas psinama, koje znaju nasmijati ali i zapeći, izbaciti iz rutine, iz komotnog, ustaljenog gledanja na svijet i podsjetiti nas da stvari nisu nužno onakve kakvima se čine. Sreća nije beskrajna i nepromjenjiva, no ni nevolje jednako tako nisu nepremostive. Svako je stanje kratkoga vijeka i zato na trikstera možemo računati da se pojavi u trenutku kad je (možda) najpotrebniji. I zato je Loki tako teško odrediv, te zato ostalim bogovima zadaje glavobolje, ali je ondje ponekad i da ih izbavi.
Kako je Gaimanova Nordijska tek prva od Mitopejinih knjiga, tako je i Loki tek prvi od trikstera s kojima ćemo se susretati. A ni ovo neće biti posljednji od tekstova koji se na ovome blogu bavi tom intrigantnom temom. Plan nam je, kao izdavaču, obići kulture, stići kamo god uspijemo. No mi smo tek ljudi, ograničava nas vrijeme, ali jedno nam je jasno: kamo god da pođemo, trikster je ondje zasigurno već bio i njegov cerek odjekuje otkad je i mita. Promjenjiv, prilagodljiv, prepreden. Možda nije ni čudo da je odskora odlučio kako mu baš Hiddlestonovo lice odgovara.