Arthur:
Kralj mitski i kralj povijesni

Izmaglica povijesnog zaborava prikriva nam svaku mogućnost iznošenja čvrste tvrdnje o povijesnosti kralja koji bi se zvao Arthur. Arheoloških tragova nema: pisani su pak tragovi oskudni i ne spominju ga gdje bi se očekivalo. Ipak, povjesničari su ga sve do najskorijih naraštaja nevoljko izostavljali iz povijesnih pregleda, znajući koliko su oskudni izvori i o svemu ostalom iz vremena kad je Arthur mogao postojati, a i u koliko je živom sjećanju ostao kad se, stoljećima poslije, oko njegovog lika isplela živa predaja – dapače, najveći mitološki ciklus kršćanske Europe. Današnji pak povjesničari do takvog argumenta ne drže; izostavljanje svakog spomena same mogućnosti Arthurovog postojanja iz kurikuluma možda prekrije njegovo ime posve novom izmaglicom, onom povjesničarskog zaborava.

Najjezgrovitije sažeta, mogućnost povijesnog kontekstualiziranja Arthura izgleda ovako.

Rimski imperij unutar svojih je granica imao provinciju zvanu Britannia otkako je car Klaudije 43. g. n. e. priveo kraju osvajanja Gaja Julija Cezara od stotinu godina prije. Pacificiranje Brita, domaćeg keltskog stanovništva, trajalo je dugo, ali do kraja 4. stoljeća nove ere Britannia biva posve pokrštena i uređena prema rimskim počelima. Doduše, vojna posada nije dovoljno brojna: stalni napadi Germana na pograničju Rajne i Dunava silili su imperij da onamo šalje glavninu ljudstva. Granica na Rajni puca 406. na 407. godinu: car Konstantin III., rodom Brit, uspijeva istjerati barbare iz Britannije i Galije, što ne nalazi na odobravanje konkurentskog cara Honorija. Nakon što Goti 410. zauzmu Rim, Honorije povlači rimsku vojsku iz Britannije uz poruku da se ubuduće imaju braniti sami. Rimska Britannia odjednom se zatječe izvan rimske civilizacije.

Briti i dalje uspješno odbijaju nasrtaje zavojevača, Pikta sjeverno od Zida i prekomorskih Iraca, ali među njima izbija građanski rat. Vortigern sredinom petog stoljeća poziva germanske, poganske Sase u pomoć kao plaćenike, i uspijeva obraniti svoje carstvo od napada izvana, ali britski plemići, pod vodstvom Ambrosiusa starijeg, dižu bunu protiv Vortigernovog korištenja strane vojske. Usred tog unutarnjeg sukoba, Sasi ustaju protiv obje britske strane i oko 441. godine uništavaju civilizaciju osamostaljene rimske Britannije kao takve.

Velik dio preživjelog britskog plemstva emigrira na jug, u područje koje se i danas po njima zove Bretanja. Usred stalnih nadiranja prekomorskih Sasa – kojima se pridružuju Angli i Juti – otočki Briti podižu obrambeni pokret građana (cymry) pod vodstvom Ambrosiusa mlađeg, te odnose presudnu pobjedu u boju kod gore Badon – možda pod vodstvom Arthura. Sasi, Angli i Juti (koji će se s vremenom zajedno nazvati Anglosasima, a mnogo poslije i Englezima) ostaju u zasebnim krajevima, mahom na istoku otoka. Političko uređenje Rimskog imperija se obnavlja, ali stoljeće ratovanja potpuno je uništilo ekonomske temelje te vlasti.

Ako je i postojao, Arthur umire oko 515. godine. Brojni generali postaju ratni vođe u regijama, što izaziva veliko nezadovoljstvo među preostalim građanima. Masovno reformiranje u smjeru redovništva oslobađa crkvu ovisnosti o ratnim vođama, a širi se i na Irsku. Sredinom šestog stoljeća, Justinijanova kuga dolazi sa Sredozemlja do Britanskog otočja, odnoseći završni danak u pošasti koja je, ukupno, usmrtila trinaest posto tadašnjeg stanovništva svijeta.

Civilizaciju Brita, čak i ako je nakratko uskrsla pod Arthurom, potpuno zatire druga pobuna Sasa potkraj stoljeća. Ubuduće će područjima koje danas nazivamo Engleska vladati anglosaski kraljevi. Briti će im odolijevati u Walesu – koji zovu Cymry – i ondje gajiti spomen na Arthura, baš kao i u Bretanji. Pikti i Irci bit će im neprijatelji i dalje. Možda presudno, redovništvo će u Walesu prestati uživati toliku popularnost kao u okolnim zemljama.

Povijesne izvore koje o tom dobu imamo pisali su redovnici, a njima možda nije bilo stalo do očuvanja spomena na Arthura. Ono malo predaje Walesa koju još imamo pretočeno je u pisani oblik tek u 12. i 13. stoljeću pod nazivom Mabinogion, gdje susrećemo Arthura u vrlo drugačijem obliku od kasnije uobičajenog, potpuno optočenog arhajskim mitom i bajkom. Sami Anglosasi nigdje ga ne spominju: ali i od njihove predaje baštinimo vrlo malo, uglavnom spise religijske tematike – uz rijetke pjesničke uzlete, poput djela redovnika Cædmona – i jedan jedini originalni mit iz pretkršćanskih vremena, temelj engleske književnosti, ep Beowulf.

Jer i Anglosase će snaći sustavno civilizacijsko zatiranje kakvo su pretrpjeli Briti. Nakon što je posljednji anglosaski kralj Harold pao na Hastingsu 1066. godine, Vilim Osvajač postaje prvi u nizu normanskih kraljeva koji Britanijom – u više dinastija – vladaju sve do danas. Puna dva stoljeća nema novih djela pisanih na anglosaskom, odnosno staroengleskom jeziku. Novi vladari govore francuski, napokon: Vilimu je stalo popisati svoje nove posjede, što i čini knjigom Domesday iz 1086. godine. Književnost na engleskom jeziku – sad zvanom srednjeengleskim – obnovit će se tek u 14. stoljeću, u djelima Wycliffea i Chaucera. Suvremeni engleski susrest ćemo stoljećima poslije toga, tek u doba Shakespearea.

Ne bi smjelo čuditi što do proplamsaja zanimanja za Arthura dolazi upravo u vrijeme nakon normanskog osvajanja Engleske. Zavojevači Anglosasa potražit će historijsko opravdanje u identificiranju s onima koje su Anglosasi zavojevali – nitko više nego Henrik II., za čije vladavine redovnici u Glastonburyju navodno pronalaze i grob s posmrtnim ostacima Arthura i Guinevere. (Arthurove kosti, prenose zapisi, su orijaške, posve u skladu s očekivanim propagandnim učinkom, dok uz kosture leži i križ s natpisom hic iacet sepultus inclitus rex arturius in insula avalonia, “Tu leži pokopan znameniti kralj Arthur na otoku Avalonu”.) Povjesničari poput Geoffreyja od Monmoutha odjednom nalaze prostora za njega.

Ali, najvažnije, novootvoreni kontekst zanimanja za Arthura i njegovu vladavinu – osmišljenu kao ideal viteštva – pruža veliko nadahnuće pjesnicima koji pišu na francuskom jeziku. Njih Arthur ne zanima toliko koliko vitezovi njegovoga Okruglog stola: prije svega Lancelot, ali i Tristan, Yvain, Gawain, Bors, Bedivere, Percival, Galahad, svaki sa svojom pričom. Kroz niz djela, potpisanih kao i anonimnih, normansko srednjevjekovlje stvara duboko mitologiziran i pjesnički nadahnut prikaz vremena inače zastrtog velom zaborava, u koji projicira niz vlastitih ideala (po sebi nadahnutijih tad aktualnim križarskim vojnama negoli historiografskom preciznošću) i u koji uključuje kako prve proplamsaje romantične književnosti na europskom tlu, tako i mističnu i ezoteričnu građu, najdojmljiviju u pripovijestima posvećenim Svetom Gralu.

Arthurovska djela pisana drugdje imaju drugačiji ton. Arturi regis ambages pulcerrime, napisat će Dante potkraj trinaestog stoljeća: doista, prelijep je labirint koji uključuje i Parzivala Wolframa von Eschenbacha, i pet romanci Chrétiena de Troyesa, i duboko mistični cistercitski Vulgatni ciklus, i anonimni, aliterativni spjev Sir Gawain i Zeleni Vitez na staroengleskom. Kasnom srednjem vijeku trebao je popkulturni legendarij da raspiri maštu koja će se pretočiti u kamenu pjesmu visoke gotike: očito, nalazio ga je uvijek i iznova u vlastitome mitu o vlastitome Arthuru.

Dolaskom renesanse i novovjekovlja Arthur prestaje biti tako stožerna točka kulture, dvorske kao i masovne – ali, možda paradoksalno, upravo tada biva fiksiran cjelovitim tekstom koji će objediniti većinu dotad nastalih pripovijesti i bivati umnožavan i širen upravo izumljenim tiskarskim strojem. Prvi britanski tiskar William Caxton će, 1485. godine, objaviti na francuskom naslovljenu, ali na ranom suvremenom engleskom jeziku napisanu knjigu Le morte d’Arthur, djelo obeščašćenog viteza po imenu Sir Thomas Malory.

A Malory će spomenuti Križ iz Glastonburyja, i drugačije prenijeti natpis s njega, odavno izgubljenoga: navest će da je ondje stajalo hic iacet arthurus, rex quondam, rexque futurus, “Tu leži Arthur, kralj negdašnji, kralj budući”. (Što će se poslije prevesti i upečatljivije.) I oživjet će se mit o idealnom kralju koji nije mrtav, nego samo spava i jednom će se vratiti – mit nasušno potreban svima, ne samo odavno zatrtim ili u Velšane pretvorenim Britima. Kršćani će znati o čemu je tu riječ; evangelici i adventisti smjesta, katolici postupno. Time Jesu transeuntem et non riverentum oprečna je opomena tome žuđenom povratku Kralja.

Doba prvobitne akumulacije kapitala i začetaka novog imperija – koji će umjesto normanskoga, sa svim svojim nepoželjnim vikinškim konotacijama, sad ponijeti naziv britanskoga – nije bilo odviše zainteresirano za Arthura: nijedno djelo pripisano Shakespeareu ne bavi se njime, koliko god radnje njegovih drama zalazile u legendarnu povijest sve do itekako predrimskog Leira, odnosno Leara. Povijesna znanost, novovjekovno uozbiljena, sve češće će stavljati pod upitnik same temelje pripovjedne baštine o Arthuru, a viteštvo će postati statusni, a ne moralni pojam.

Zanimanje za Arthura rasplamsat će se iznova tek početkom 19. stoljeća, zahvaljujući kako pjesništvu Alfreda, lorda Tennysona, tako i kompiliranom, prevedenom i usustavljenom Mabinogionu ledi Charlotte Guest, a možda ponajviše idealiziranim djelima bratstva prerafaelitskih slikara. Ideal i nadahnuće cijele ove tisućljetne građe, mita imanentnog samome Britanskom imperiju, rast će kroz idućih stotinu godina, sve dok ne doživi krvavi rasap u besmislenim klaonicama rovova Prvoga svjetskog rata: djela o Arthuru, ta britanska materija, ubuduće neće biti nadahnuće grandioznosti jednog Richarda Wagnera, nego sjeti jednog T. S. Eliota.

Ako danas imamo Arthura u popularnoj kulturi, imamo ga samo zahvaljujući zdušnosti jednog vrlo posebnog Britanca starog kova, također potpisivanog inicijalima, kako se običavalo među gospodom tog imperija na zalasku. T. H. White u petoknjižju The Once and Future King daje posve originalan, Maloryjem nadahnut, ali vlastitom vremenu imanentan prikaz cjelokupne mitološke građe o Arthuru, od dječaštva pod tutorstvom Merlyna (White sva imena piše prema francuskoj tradiciji, jer i Arthura povijesno smješta među Normane, kao sina Uthera Osvajača), preko vladavine posvećene idealu viteštva, do kraja prouzročenog neizbježnim kompromisima činjenim u tijeku vladavine, od pokolja nejači do rodoskvrnuća. Whiteovo će pripovijedanje poslužiti kao predložak kako izravno, za filmove Mač u kamenu i Camelot, tako i neizravno, za parodiju Monty Python i Sveti Gral i za povratak Maloryju u Excaliburu Johna Boormana.

Dvadeset prvo stoljeće nosi sa sobom sjećanje na Arthura kroz nekoliko manje ili više neuspjelih filmova, kroz niz djela u ostalim medijima – od televizijskih serija do videoigara – koja prenose prije svoje nego naslijeđene melodramatske sadržaje mitemima britanske materije, te kroz možda najoriginalnije arthurovsko djelo u posljednjih stotinu godina, Pokopanog diva Kazua Ishigura.

Kad povijest preraste u legendu, legenda može služiti ideološkim potrebama jednog osvajačkog režima, kao u slučaju normanskog posezanja za Arthurom i njegovim vitezovima. Kad legenda preraste u mit, kada duboko prodre u zajedničko nesvjesno jedne civilizacije, taj mit može poslužiti pjesničkom osmišljavanju dubokih potreba njene psihe: kako u slučaju Eliota između dva svjetska rata, koji Pustom zemljom trajno svjedoči iskustvu ljudskosti svoga vremena, tako i u slučaju Ishigura, koji progovara o iskustvima povijesnog zaborava i naslijeđene mržnje upravo u vremenu kad je povijest, navodno, doživjela kraj.