Stephen Fry: Pet odgovora

“Hello, my Croatian friends! I am Stephen Fry.”

Sigurno sam ovo sasvim pogrešno izgovorio, ali samo bih pozdravio svoje prijatelje u Hrvatskoj i zahvalio vam na pitanjima, koja imam pred sobom i sad ću si ih postaviti.

Najprije, Maruška pita: Kako je završila vladavina grčkih bogova – Olimpomahija, da tako kažem?

Vrlo dobro. Je li postojala Olimpomahija? To bi valjda bio rat koji je svrgnuo bogove. Pa, bilo je ratova za svrgavanje bogova. Protiv Titana se, naravno, poveo prvi rat, u kojem su bogovi odnijeli pobjedu i svrgnuli njih. Tu je onda bio rat protiv Giganata, kao što sigurno znate, Maruška, a bogovi su jedva pobijedili u njemu uz Heraklovu pomoć. Ali kod kraja bogova žalosno je to što su nekako samo otpali. Mislim da je to bilo zato što je čovječanstvo, ljudski rod, jednostavno stjecalo sve više i više samopouzdanja, postajalo sve više i više slično bogovima.

Nakon Junaka, koji su sami uglavnom bili polubogovi, s bogom kao roditeljem, došao je naraštaj koji se borio u Trojanskom ratu. Odisej je imao božanske krvi u sebi, ali suštinski je bio ljudsko biće, kao i Penelopa i većina sudionika rata. I kad su se vratili kući, nastavili su podizati gradove i imanja, kulturu i civilizaciju koje su sami vodili. I bogovi su im počeli sve manje trebati. I bogovi su, rekao bih, jenjali. Ako se danas popnete na Olimp, nećete vidjeti prijestolja, ni bilo kakav dokaz da su ikada bili tamo. Dugo je vrijeme prošlo, a vjetar je puhao. I svaku naznaku tih bogova otpuhao je taj vjetar – vjetar vremena i promjene.

Ali, ako pogledamo u sebe… Postoji dio Zeusa u vama, postoji dio Atene u vama, i dio Afrodite, i divlji dio Dioniza. Bogovi su ušli u nas; oni tvore sve što jesmo. Tako da su još uz nas, u tom smislu.

Nadam se da to odgovara na vaše pitanje. Koje je sljedeće?

Od Gorane: Koji se mit ili koja se osoba iz grčke mitologije najviše poklapa s vašim životom?

Pa, hvala, Gorana. (Nadam se, usput, da vam točno izgovaram imena. Molim vas da me ispričate u suprotnom.)

Valjda je jedan od vidova grčke mitologije koji mi se najviše svidio kao dječaku, a i dalje je tako, taj grčki pojam prejakog nastojanja, previsokog posezanja. Obožavam to što su Grci prepoznali kako je to mana koja može odvesti osobu u propast. Ali u isti je mah bilo na svoj način veličanstveno.

Dakle, ovo su dva najpoznatija mita o tome – možda bolje da kažem tri.

Faeton, dječak koji je bio sin Apolona, ili u nekim inačicama Helija, Titana Sunca, preklinjao je oca da posudi kočiju kojom bog Sunca svakog dana ide preko Zemlje, lučno, te šalje svjetlost i toplinu ka tlu pod sobom. I nekako je uspio natjerati oca da mu to obeća, kako to već djeca umiju. Otac nije mogao povući obećanje, ali kazao mu je da vozi oprezno. Ali on je sasvim izgubio kontrolu. Previše se udaljio od Zemlje, koja se zatim zaledila i dala nam Arktik i Antarktiku i Grenland, ili se previše približio i sve spalio i dao nam pustinje. Dobro, to je jedna teorija. Kao i lijep mit. A, naravno, Zeus je bacio grom i cijeloga ga spalio, sirotog, sirotog Faetona, negdje nad Italijom.

Ali u tome mogu pronaći sebe, kao i većina nas, mislim. Znate, kad očajnički nastojimo pokušati nešto za što još nismo spremni. Premladi smo, ali stvarno vjerujemo da to možemo. Hoću reći, često će za auto – suvremeni ekvivalent kočije – klinci reći: “Mogu voziti, mogu voziti!” a onda sve uprskati. I to je jedan oblik presezanja.

Kod drugoga je, valjda, najpoznatiji Ikar, sin Dedala, koji mu je dao dva krila sašivena od perja i voska za bijeg od kralja Minosa s Krete. Upozorio je sina da ne ide preblizu Suncu. Ali, nažalost, on je učinio baš to. (To je nezgodno u engleskome, zar ne? Sin je “son”, a Sunce, “sun”, izgovara se jednako.) Ali, uglavnom, sin je odletio preblizu Suncu (čujete na što mislim). I vosak se rastopio i on je stradao. I to je opet nešto što, bome, svi prepoznajemo. Kad se pretjerano trudimo uspjeti, a zanemarujemo upozorenja ostalih. To bude veličanstveno i prelijepo, a i grozno.

A posljednji bi bio Belerofont, koji je jahao Pegaza, konja s krilima. Toliko se uvjerio u svoj junački status da se pokušao konjem vinuti do Olimpa i sletjeti na njega, ali Zeus ga je zbacio. Užasno se ozlijedio i ostao bogalj do kraja života, dok je Zeus zadržao Pegaza.

Taj je manje privlačan. To je oholost – hibris, kako su je Grci zvali. Ali mislim da mogu pronaći sebe u Ikaru i Faetonu.

Nadam se da odgovor nije predug. Moram naučiti kraće odgovarati.

Dragan pita: Koja vam je inačica mita o Pandorinom ćupu draža – ona u kojoj je nada utjeha, ili ona u kojoj je kazna?

To je stvarno dobro pitanje, Dragane. Mislim da mijenjam gledanje na to gotovo svakodnevno. Za one koji slabije poznaju priču od vas, Pandora, prva stvorena ljudska osoba ženskog roda, bila je poslana s tim ćupom, katkad zvanim i kutijom. (Zapravo, u izvornome mitu je ćup.) Bilo joj je rečeno da ga nikad ne otvori. Ali, naravno, nije si mogla pomoći i zbog znatiželje je maknula poklopac. I izašli su svi jadi svijeta. Glad, laganje, skapavanje, ubijanje, pohlepa – sve ono zbog čega su nam životi nesretni. I ona ga je smjesta opet poklopila, ne znajući da je u njemu time zarobila jednu malu vilu, da lepeće krilcima po unutrašnjosti za sva vremena. A to je bila Elpis, što je na grčkom “nada”.

I, kao što navodim u knjizi, neki smatraju da je to bilo grozno. Nada je onaj vid koji nam najviše treba, svima nama, da nastavimo ići kroz život, da nadoknađuje nesreće i zapreke koje život zna donijeti. Nada nam treba, zar ne? Pa, drugi – znamenit je primjer Nietzsche, a ima i drugih filozofa – kažu da je nada najgora i najrazornija osobina koju se može imati. Ona je kao da vam se Bog smije i kaže da imate priliku. A onda je uskrati. Nada ubija, kao što svaki navijač zna.

A u što ja vjerujem? Pa, vjerujem i u jedno i u drugo, različitih dana. Katkad smatram nadu nečim čudesnim, veličanstvenom osobinom zbog koje se, čak i ako poriče stvarnost, čak i ako suočena s očitom istinom laže da nas nešto dobro čeka iza ugla, čovjek ipak osjeća bolje. A onda, drugih dana, smatram da je nada doista neiskrena samoobmana, nešto što ne smijemo prihvatiti.

(Čujete zvona? Eto ga na. Deset ujutro je.)

Tako da odgovor glasi oboje, Dragane. Žao mi je. I opet jako dugo odgovaram.

Sara pita (nisam siguran kako se izgovara, ali ime je krasno kako god bilo): Smatrate li da je vaš rad na otvorenom opisivanju svoje mentalne bolesti imalo pripomogao skidanju stigme s nje?

Pa, to je prekrasno pitanje. Volio bih vjerovati da sam ja, uz mnoge, mnoge druge koji su počeli govoriti o mentalnom zdravlju, često na osobnoj razini, možda pripomogao. Mislim da je to pomalo slično otkrivanju sebe kao gej osobe u 1980-ima. Ako ste bili poznata osoba i ako ste otkrili da vam je udobno u vlastitoj seksualnosti, lako je moguće da je to pomoglo ljudima u drugačijem stadiju vlastitog života, ako su bili mladi i možda nisu živjeli u glavnom gradu, već negdje na selu, gdje su stavovi malo staromodniji i malo manje skloni opraštanju i razumijevanju, prihvaćanju i snošljivosti, i tako dalje.

Ako im pomažem da se bolje osjećaju u svojoj koži, to je predivno, jer naraštaji prije mene pomogli su meni da se bolje osjećam u svojoj koži. Oni se nisu javno otkrili onako kao što mi smijemo, ali to su izveli življenjem ispunjenih života punih postignuća, makar su često bili kažnjavani zbog svoje seksualnosti.

Uglavnom, to je seksualna metafora, poredba. Tako je i s mentalnim zdravljem, utoliko što je riječ o stanju o kojem se nije govorilo, uz koje je bila vezana sramota, a katkad se smatralo krivnjom same osobe – kao da je zločin biti nesretan, ili biti toliko nesretan da se stvori neugodnost u javnosti, da se stvori scene. Ekshibicionizmom ili manijom ili svakakvim načinima na kojima možete donijeti neugodnost drugima svojom mentalnom nesretnošću, bolešću i poremećajem.

I to vodi do promjene. A mislim da je do nje i došlo, mislim da više ljudi danas doista shvaća da nesretnih ljudi ima toliko da im je teško procijeniti broj. Ali mladi ljudi koji sami sebi škode, bilo da se režu i nanose bol svojim fizičkim tijelima ne bi li potisnuli bol u osjećajima i umu, bilo da je riječ o doslovnom samoubojstvu – postoji golema epidemija mentalne nesretnosti. Kao i svakojakih ljudi koji nam i previše spremno kane reći zbog čega je tako, jer bi htjeli nešto prodati. Bilo lijek, ili aplikaciju za osviještenost, ili religiju, ili već nešto. Usred svega toga ima i zdrave razboritosti, ljudi koji istinski nude nešto što pomaže.

Ali moja je poruka: ako imate prijatelje i poteškoće s mentalnim zdravljem, ne bojte se povjeriti ih prijateljima, da ih shvate, znate. Niste krivi i niste sami.

Dakle, to bi bilo to, a za kraj, Luka: Što mi slijedi u prepričavanjima mitova?

Pa, zapravo, trebam ispripovijedati još jednu grčku priču, a to je povratak kući svih junaka iz Trojanskog rata, napose, naravno, Odiseja. Znamenita Homerova Odiseja opisuje deset godina koje su mu trebale da se vrati iz Troje na Itaku, svoj otočki dom, supruzi Penelopi i sinu Telemahu, kao i izvanredne pustolovine koje je putom doživio. Ali tu je i povratak kući Menelaja i Helene, koja je i izazvala rat, naravno, ili barem čija je otmica izazvala rat – sasvim je drugo pitanje je li drage volje sudjelovala u njoj. Ali i oni dožive zanimljive pustolovine na putu kući. Kao i drugi; Agamemnon je, naravno, proživio izniman povratak kući, a svakako i Eneja, koji je pošao putom koji će ga dovesti do zasnivanja Rima.

Tako da su to čudesne priče što tvore posljednje izdanke junačkog i mitološkog doba. Nakon toga se grčka mitologija doista, da se vratim na Maruškino pitanje, nekako samo istopila u ljudsku povijest. Bogovi su umrli, da tako kažem.

Eto, o toj je priči riječ. Nisam siguran kako ću nazvati knjigu; velika grčka riječ je “nostos”, što znači dom, vaš pojam doma, duboki, duhovni pojam doma. A ako osjećate bol zato što vam nedostaje, grčka riječ za to je “nostalgija”, a to je naš vrlo snažan osjećaj bolovanja za domom, da se tako izrazim.

Uglavnom, velika vam hvala na pitanjima, hvala na zanimanju za moje knjige i za trajno zanimanje, nadam se, za grčku mitologiju, upravo predivnu priču za sve nas.

I, eto, nadam se da ću uskoro posjetiti Hrvatsku – zar to ne bi bilo baš lijepo? – i pozdraviti se s dijelom vas; ali dotad, samo, velika vam hvala i sve najbolje. Cmok, pa-pa.