Intervju vodila Heather Drucker
Kad ste osmišljavali lik golemice, jeste li imali na umu druge legende i mitove o ljudima stvorenim od nežive tvari? Jeste li htjeli pisati iz tih predaja, ili ste odlučili stvoriti nešto potpuno drugačije?
Svakako sam napisala lik Golemice s tim legendama i pričama na umu. Dapače, u ranim skicama bila je mnogo sličnija praškome Golemu ili Frankensteinovom čudovištu. Imala je manje emocija, kao i slabiji uvid u tuđe emocije. Ali postalo mi je jasno da mi glavni lik ne može biti takav. Zato sam joj podarila više empatije, više “ljudskosti” u tom smislu, i mislim da ju je to približilo androidima i kiborzima iz suvremene znanstvene fantastike kakvi su replikanti iz Blade Runnera i kapetan korvete Data iz Zvjezdanih staza. Ali mislim da sve te priče u srcu imaju iste izvore, i isto središnje pitanje o tome što se dogodi kad stvorimo život blizak, ali ne posve istovjetan ljudskome.
Vaš džin Ahmad dospije u četvrt Mala Sirija u New York Cityju (današnji Donji Manhattan) iz unutrašnjosti stare sirijske bakrene ploske. Razlikuje li se vaš džin od onih iz legende, ili im sliči?
Ispočetka s Džinom nisam bila na tako čvrstim nogama kao s Golemicom, i trebalo mi je dulje da ga shvatim. Tek nakon što sam počela istraživati džine shvatila sam u kolikoj su mjeri oni svakodnevna istina za mnoge u današnjem Srednjem istoku i muslimanskom svijetu, i htjela sam to poštovati. Ali shvatila sam i da će zapadnjačka publika bolje poznavati Tisuću i jednu noć i verzije iz popularne kulture. Na kraju sam se stalno vraćala pojmu stvorenja sazdana od vatre, te načinima na koje se to može pretočiti u njegovu osobnost: naprasnu, strastvenu, blistavu, opasnu. Naglo sam shvatila da bi se takvo stvorenje vrlo teško uspijevalo pritajiti u društvu New Yorka. Svjesno ili ne, mislim da sam se nadovezala i na zapadnjačku fantastiku, od elfova i braunija i njima sličnih, koji su donekle britanska i europska subraća džina: svojevoljni, zločesti i obično skriveni. Ali u jedno sam bila sigurna praktički od početka: moj džin neće ispunjavati želje!
Odlučili ste dati svojima golemici i džinu slobodnu volju i prilično svojevoljne osobnosti, premda su oboje sapeti uz gospodare – kako ste donijeli tu odluku, i koje su posljedice?
Za divno čudo, to nikad nije bila odluka kao takva. Od početka sam htjela da budu glavni likovi, što je značilo da će morati posjedovati izvjesnu mjeru slobodne volje, jer će inače biti mnogo teže napisati dojmljivu priču. A mislim da su njihove snažne osobnosti nastale upravo zato što su oboje sapeti i ograničeni, i prisiljeni živjeti u stanju koje nije baš prirodno ni njoj ni njemu. Znala sam da će se zbiti zanimljivi događaji kad se ta ograničenja ispriječe pred njima. Što se posljedica tiče, to je značilo da se neprestano prepiru! – što nisam namjeravala, ali sam zavoljela. Imalo mi je smisla da između njih dvoje tako često frcaju iskrice, s obzirom na razlike u njihovim svjetonazorima.
Osim golemice i džina, koje vam je likove u romanu bilo najzabavnije pisati?
Teško je izabrati, ali mislim da mi je Saleh u pisanju bio najdraži sporedni lik. Došao mi je kao golemo iznenađenje. Istraživala sam Malu Siriju i pronašla članak u listu The New-York Daily Tribune napisan 1892., pun kićenih, snishodljivih opisa novopridošlih useljenika iz Sirije, tvrdnji kakve u pristojnim novinama danas nipošto ne bi prošle. Jedna je ilustracija prikazivala muškarca u turbanu koji sjedi pred drvenom miješalicom za sladoled. Potpis je glasio: “Sladoledar.” Pomislila sam: Tko je on? I odjednom znala. Napisala sam povijest njegovog lika u dugoj, grozničavoj seansi, i ostala je u biti nepromijenjena sve do završnog teksta. Djelovao mi je kao neočekivan dar. Postala sam vrlo privržena Salehu – sjajan je čangrizavac.
Zbog čega je vaš roman danas relevantan?
Dobro pitanje, s obzirom na to da se radnja zbiva pred više od stotinu godina i glavni su joj likovi dva nadnaravna stvorenja. Ali uzastopno sam pri istraživanju doznavala da će brige i dvojbe žitelja New Yorka iz 1900. godine biti vrlo poznate suvremenom čitatelju. Zabrinjavali su se zbog multikulturalnosti i globalizma, napetosti između znanosti i religije, između tradicije i asimilacije. Postalo mi je jasno da oduvijek pronalazimo i gubimo vjeru u sebi; oduvijek nastojimo obraniti ćudoređe ili mu usprkositi, slijediti naloge srca ili ih zanemarivati.
Što se samih glavnih likova tiče, izgleda da narodna predaja i fantazija i dalje mogu osvojiti suvremenog čitatelja – barem ako je suditi prema trajnome množenju književnih vampira, vukodlaka i njima sličnih. Oni su nam vlastite, i više nego ljudske potrebe i borbe, samo utjelovljene i izričite. Htjela sam pomoću stvorenja iz mašte ponuditi moguće odgovore na pitanje što znači biti čovjek – i u isti mah, nadam se, donijeti zabavnu i zanimljivu pripovijest.