Neil Gaiman Porazgovarajmo o žanru. Zašto je bitan? Tvoja knjiga Pokopani div – koja nije objavljena kao fantastički roman, iako sadrži strahovito puno elemenata koji bi bili poznati čitateljima fantastike – očito je uzrujala ljude s obje strane književne razdjelnice. Ljudi iz fantastike, u vidu Ursule Le Guin (premda je poslije povukla riječ) rekli su: “Ovo je fantastika, a to što odbijaš ponijeti etiketu fantastike dokazuje da ti je kao piscu ona ispod časti.” A onda je Michiko Kakutani objavila potpuno zbunjenu recenziju u The New York Timesu. U isti mah, čitatelji i mnogi recenzenti bez problema su shvatili o kakvoj se knjizi radi i silno uživali u njoj.
Kazuo Ishiguro Bilo mi je kao da sam ušao u neku širu raspravu koja traje već neko vrijeme. Očekivao sam da dio mojih uobičajenih čitatelja kaže: “Što je ovo? Tu ima ogera…” ali nisam predviđao ovu širu debatu. Zašto se ljudi toliko uzrujavaju? Što je uopće žanr? Tko ga je izumio? Zašto se stvara shvaćanje da sam prekoračio nekakvu granicu?
NG Mislim da kad bi bio romanopisac koji djeluje 1920. ili 1930. godine, jednostavno bi se shvaćalo da si napisao još jedan roman. Kad je Dickens objavio Božićnu priču nitko nije rekao: “Ah, ovaj ugledni pisac socijalne tematike odjednom je postao pisac fantastike: gle, u priči ima duhova i magije.”
KI Je li moguće da je to što smatramo granicama žanra nešto što je razmjerno nedavno izmislila nakladnička industrija? Vidim kako može stajati tvrdnja da postoje izvjesni obrasci, pa se priče mogu razdijeliti prema tim obrascima, što je možda korisno. Ali počnem se zabrinjavati kad čitatelji i pisci počnu preozbiljno shvaćati te granice, pa misle da se dogodi nešto čudno kad ih se prekorači, te da bi prije toga trebalo vrlo dobro razmisliti.
NG Obožavam pojam žanrova kao mjesta kamo je uputno bolje ne zalaziti svima koji nisu domoroci, jer će te tamošnji ljudi gledati iskosa i govoriti ti stvari poput: “Bolje otiđi preko zida u znanstvenu fantastiku, kompa, tamo ćeš biti sretniji…”
KI …ili: “Dođi ovamo, ako hoćeš, ali morat ćeš se pridržavati naših pravila.”
NG Mislim da postoji golema razlika između, na primjer, romana sa špijunima i špijunskog romana, ili romana s kaubojima i kaubojskog romana. Imam jednu ludu teoriju koju sam počeo razvijati nakon što sam pročitao knjigu Hard Core Linde Williams, profesorice filmologije iz Kalifornije. Bila je to jedna od onih knjiga koje analiziraju tvrdu pornografiju kao filmski žanr. Ondje kaže da se, kako bi se shvatila, pornografija mora usporediti s mjuziklom, jer radnja u mjuziklu postoji kako se sve pjesme ne bi odvijale odjednom, i kako bi vas vodila od pjesme do pjesme. Potrebna je pjesma u kojoj junakinja čezne za nečim što nema, potrebne su pjesme gdje cijeli kor izvodi nešto poletno i puno ushita, a potrebna je i pjesma gdje se zaljubljeni pronađu i, nakon svih peripetija, odnesu pobjedu.
Pomislio sam: “Zapravo, to je način za sagledavanje svih književnih žanrova”, jer ima stvari koje ljudi koji vole pojedini žanr traže od svoje književnosti: stvari koje nadražuju, stvari koje zadovoljavaju. Ako je riječ o kaubojskom romanu, trebat će nam tučnjava u salunu; trebat će nam negativac koji ujaše u mjesto, kao i pozitivac koji ga čeka. Roman s radnjom smještenom na Starom Zapadu zapravo ne mora donijeti ništa od toga – premda će ostaviti čitatelje žanrovske kaubojske literature naročito razočaranima, jer ne dobivaju te trenutke posebnog zadovoljstva.
KI Znači da moramo razlučiti nešto što je dio suštine žanra od onoga što je tek karakteristično za njega. Oružani obračuni karakteristični su za vestern, ali možda nisu presudno bitni za davanje neodoljivosti priči.
NG Da. Jedan od meni fascinantnih vidova Pokopanog diva je onih nekoliko prizora gdje se ljudi bore oštrim sječivima, i ljudi ginu, i u svakoj se prilici to odvije brzinom kojom bi se odvilo u stvarnom životu i završi jednako naprasno baš kao što, često, i ne zadovolji: lik padne u travu, a od njega se protegne nešto što izgleda kao crvena zmija, pa odjednom shvatiš: “Oh, to je krv” i pomisliš: “Čitatelj fantastike koji očekuje dobro mačevanje ne bi očekivao da ovo mačevanje ovako završi.”
KI Ako sam uopće bio svjestan žanra za vrijeme prizora borbi, na umu su mi bili samurajski filmovi i vesterni. U samurajskim filmovima smrtni neprijatelji dugo strijeljaju jedan drugoga pogledom, a onda nastupi bljesak nasilja, i gotovo je.
Što misliš da bi se dogodilo da sam bio pisac vičan fantastici? Bih li imao ljude koji vode razgovor dok se lemaju mačevima?
NG Definitivno bi imao fijukanje oštricama. Jedan od žanrova pulp fantastike iz tridesetih bio je Mač i magija: prikazivao je moćne, zaraćene ratnike s velikim oštricama u razgovoru, srazu, stenjanju… iz toga bi se izvuklo dobrih pola kartice teksta, pogotovo zato što se pisce plaćalo po riječi.
KI Kad sam prvi put došao u Britaniju kao petogodišnjak, jedna od stvari koje su me u zapadnoj kulturi šokirale bili su prizori borbi u filmovima poput Zorroa. Već sam bio vičan tradiciji samuraja – gdje se sva njihova vještina i iskustvo svedu na jedan jedini trenutak što razdvoji pobjednika od gubitnika, život od smrti. Cijela samurajska tradicija posvećena je tome: od šund mangi do Kurosawinih umjetničkih filmova. To je bio dio čarolije i napetosti mačevanja, što se mene ticalo. Onda sam gledao ljude poput Basila Rathbonea kao šerifa od Nottinghama protiv Errola Flynna kao Robina Hooda, koji su vodili duge, opsežne razgovore dok si šamaraju mačeve, a ruka bez mača u sebi im ovako nekako mlitavo visi u zraku, i činilo se da im je poanta natjerati suparnika da se surva u priručnu provaliju dok ga se zavlači nekakvim dugim, ekspozicijskim razgovorom o radnji.
NG Tu je riječ o skoku iz jedne književne-povlaka-žanrovske tradicije u drugu.
KI Jako volim vesterne, napose pozne vesterne. Od pedesetih nadalje, oružani obračuni postaju daleko promišljeniji i namjerniji. Nastaje mnogo veća stanka šutnje prije no što suočeni isuču oružje. Pojam obračuna jedan na jedan – koji zapravo baš i nema smisla ako se razmatra kroz pojmove praktične borbe: mnogo je bolje prikrasti se nekome straga i ustrijeliti ga u leđa – postao je žanrovska tradicija, to da će se oni časni, makar bili i negativci, radije na taj način suočiti s neprijateljem. Ilijada je u tome fascinantna. Dvoboji u njoj su gotovo bizarni. Navodno upravo traje golema, bezumna bitka na ravnicama pred Trojom, a ipak se u cijeloj toj gunguli jedan ratnik suoči s drugim i zapodjenu razgovor. Kažu: “O, a tko si ti? Pričaj mi o svojim precima.” Razmijene oni tako priče o svom djedu, pa će jedan: “Znaš, moj tata je pri putovanjima upoznao tvog tatu, pa mu je poklonio vrlo lijep pehar.” I tako se čudna čahura stvori oko ta dva suparnika. A onda zapodjenu borbu, ili katkad otkriju da su si zapravo simpatični, pa odustanu od nje. Situacije poput završnog suočavanja Hektora i Ahileja definitivno su na strani Kurosawe, a ne Errola Flynna.
Nego, daj da se vratim na teoriju o pornografiji i mjuziklu. Znači, svidjelo ti se to tumačenje?
NG Oduševilo me to tumačenje, jer imam dojam da tematika ne određuje žanr. Žanrovi počnu postojati tek kad ih ima dovoljno da nekako oblikuju kritičnu masu u knjižari, a čak i to može nestati. Jedan knjižarski radnik iz Amerike pričao mi je kako je radio u Bordersu kad su odlučili ukinuti odjel horora, jer ljudi nisu onamo navraćali. Radni zadatak mu se time sveo na uzimanje tih romana i donošenje odluka o tome koji od njih će ubuduće živjeti na policama znanstvene fantastike i fantastike, a koji pak na policama trilera.
KI Zar to znači da je horor nestao kao žanr?
NG Definitivno je jenjao kao knjižarska kategorija, što je pak značilo da su mnogi koji su dotad zarađivali za život kao pisci horora morali odlučiti što su, jer im je prodaja opadala. Zapravo, mnogi romani koji se sada prozivaju trilerima su knjige koje bi se prije dvadeset godina vjerojatno objavile kao hororci.
KI Ne smetaju mi marketinške kategorije, samo nemam dojam da pomažu bilo kome osim nakladnicima i knjižarima.
© The New Statesman 2015. All rights reserved.