Sniženo!
 

Stephen Fry MYTHOS I・MITOVI i II・JUNACI

160,00 kn

Drugo izdanje.

Kategorija:
 

Opis

Stephen Fry pretače svoju dugogodišnju očaranost grčkom mitologijom u ovo jedinstveno prepričavanje, prijeko potrebno našem vremenu.

Crpeći iz svih dostupnih antičkih izvora baš kao i iz vlastite sveobuhvatne upućenosti, Fry počinje od kaosa iz kojega grčki mitološki svijet nastaje, te prolazi kroz njegov prvi i drugi poredak sve do ustoličavanja dodekateona, vladavine dvanaestoro bogova i božica na Olimpu. Slijedi stvaranje ljudske vrste, Zeusovih igračaka – a za njim i niz božanskih poigravanja njima, odnosno precima nas samih, katkad urnebesno smiješnih, katkad pak duboko potresnih.

Cijela je grčka mitologija smještena u Mitopejino izdanje, sazdano od kamena i magije – sve do dolaska velikih antičkih ljudskih junaka. O njima pripovijeda drugi svezak Mythosa, knjiga Junaci.


Nakon što su bogovi stvorili sve, a Zeus je dobio svoje igračke, neke od njih odlučile su se poigrati svojom sudbinom. Perzej, Heraklo, Belerofont, Orfej, Jazon, Atalanta, Edip i Tezej odredili su sudbinu čovječjeg roda spram božanskog. Da oni nisu riješili svijet čudovišta – od Gorgona do Himere, od Harpija do Sfinge, od Halkotaurâ do Minotaura – civilizacije u njemu nikada ne bi bilo.

Njihovo junaštvo istrajava do dana današnjeg, u životnim djelima za koja je svatko od nas sposoban. Ostali su upamćeni kao Junaci.

Tehnički podaci o knjizi:

  • dimenzije: 150 x 210 x 21 mm
  • težina: 500 g
  • broj stranica: 396
  • papir: Arcoset 90 g/m2, FSC certificiran
  • ovitak: Arcoset 300 g/m2, FSC certificiran
  • tisak korica: offset + slijepi tisak + foliotisak
  • tisak knjižnog bloka: offset
  • uvez: šivani oktavo arci, rasklopivi

“Ti to mene hoćeš oslijepiti?”

Perzej se naglo okrene.

“Pazi malo kako bljeskaš tim štitom”, začuje se ozlojeđen glas.

Učini mu se da dopire iz samog srca najbližeg mu hrastova stabla. “Znači, drveće, ipak možete govoriti”, reče Perzej.

“Naravno da možemo govoriti.”

“Obično radije ne govorimo.”

“Kad jako malo toga vrijedi reći.”

Glasovi sad počnu stizati sa svih strana šume.

“To mi je jasno”, reče Perzej. “Ali možda vam ne bi bilo teško pokazati mi u kojem smjeru leži Kistena?”

“Kistena? To je u Eoliji.”

“Prije u Frigiji, zapravo”, umiješa se još jedan glas.

“Meni se čini da je u Lidiji.”

“Pa, svakako je na istoku.”

“Sjeverno od Jonije, ali južno od Propontide.”

“Ništa ti njih ne slušaj, mladiću”, grmne jedan stariji hrast i zašušuri krošnjom. “Ma nemaju oni pojma. Preleti otok Lezb, a onda nastavi duž obale Mizije. Nipošto nećeš promašiti pećinu Sivih Sestara. Leži podno jedne stijene u obliku lasice.”

“U obliku zerdava, hoćeš reći”, pisne jedna mladica.

“Vidre, valjda?”

“Prije bi bilo kune zlatice.”

“Stijena sliči tvoru i ničem drugom.”

“Kad kažem lasica, i mislim na lasicu”, rekne starina, pa čitav zadršće tako da mu krošnja zašušti.

“Hvala”, reče Perzej. “Stvarno bih morao poći.”

Prebacivši torbicu preko ramena, pričvrstivši kosir na pojas i čvrsto primivši štit u ruku, Perzej se namršti u sebi da probudi sandale, pa se sa silnim usklikom likovanja vine u nebesko plavetnilo.

“Sretno”, doviknu hrastovi za njim. “Drži na oku stijenu u obliku svisca…”

To je arhetip u prozi za djecu, mlade, a i – budimo iskreni – tobožnje odrasle poput nas. Zagonetni otac kojeg nema. Brižna majka koja ti usađuje vjeru da si jedinstven. Da si Izabranik. “Ti si čarobnjak, Harry!” U tom stilu.

Glasi ovako.

Odrastaš u gradu-državi Trezeni u zabiti sjeveroistoka Peloponeza. Majka ti je Etra, kći ovdašnjega kralja Piteja. Pripadaš kraljevskoj kući, no prema tebi se drugačije odnose jer nemaš oca.

Tko je on – ili tko je bio?

Majka te nesnosno zavlači kad joj postaviš to pitanje. “Moguće je da je neki veliki kralj.”

“Veći nego djed Pitej?”

“Možda. Ali moguće je i da je neki bog.”

“Otac mi je neki bog?”

“Nikad se ne zna.”

“Pa, brži sam i jači nego ostali dečki. A i pametniji. Naočitiji.”

“Ne ide ti sve od ruke, Tezeje.”

“Ide! Što mi to ne ide od ruke?”

“Skromnost.”

“Pih! Iskrenost je bitnija.”

“Recimo samo da je neskromnost prilično neprivlačna. Tvojem ocu se ne bi svidjela.”

“Kojem ocu? Kralju ili bogu?”

I tako se zadirkivanje i susretljivo prepiranje nastavlja dok izrastaš iz razuzdana mališana u ponosito dijete.

Jednog sjajnog i sretnog dana tvoj bratić Heraklo dođe provesti neko vrijeme u palači. U rodu je s tvojom majkom putem važna rođaka zvanog Pelop. Obožavaš ga još otkako si čuo prvu priču o njegovim iznimnim pustolovinama. Kakva čudovišta je usmrtio, kakve je sve zadaće obavio. Kakva snaga. Kakva hrabrost. Kad stigne, odloži lavlju kožu pred vatru. Kožu Tespijskog Lava, svojega prvog velikog plijena. Sva ostala djeca iz palače zavrište i razbježe se. Samo ti je šest godina, ali pritrčiš i zgrabiš lava za grivu. Počneš se kotrljati i kotrljati po podu s njim, rikati i rikati. Nastojiš ga zadaviti. Heraklo te nasmijano podigne s poda.

“Evo momčića kakav mi je srcu mio. Kako se zoveš, bakrokosi?”

“Tezej, molim.”

“Dakle, Tezeje Molime. Kaniš li izrasti u junaka?”

“O, da, rođače, svakako da.”

I on se nasmije i spusti te na lavlju kožu i od tog trenutka znaš kako ti je suđeno, makar ne znaš baš točno što ta riječ znači, postati junak.

Hestija se vrati na svoje prijestolje. Zeus je gleda kako si gladi skute duge haljine, pa prijeđe pogledom na ostale, jedno po jedno – Posejdon. Demetra. Afrodita. Hefest. Ares. Atena. Artemida. Apolon. Hermes. Ti se bogovi i sve stvoreno klanjaju pred njim. Svi su neprijatelji raštrkani, uništeni, zatočeni ili ukroćeni. Stvorio je carstvo i vladavinu kakve svijet još vidio nije. Pobijedio je. No ne osjeća ništa.

Pogleda udalj i na najdaljem rubu planine spazi spram neba priliku čija se tamna odjeća vijori na vjetru. Njegov otac Kron je stigao. S oštrice kosira ljeska se svjetlost plamenova iz dubine dok polako njiše njime tamo-amo kao klatnom. Premda čak ni Zeus nikako ne može to razabrati s tolike udaljenosti i pri tako lošoj svjetlosti, siguran je da ispijeno, razoreno lice očevo lice nosi okrutnu, podrugljivu grimasu.

“Maši, Zeuse. I za ime svega, smiješi se!” prene ga prosiktan Herin šapat. Kad opet pogleda, tamne očeve prilike više nema. Možda mu se samo učinilo.

Odjeknu novi pokliči. Režanju grmljavine priključuje se i huka iz zemlje same. Geja i Uran dodaju čestitke. Ili možda upozorenja. Klicanje nikako da prestane. Sve što živi štuje i obožava njega. Ovo bi mu trebao biti najsretniji dan života.

Nešto nedostaje. Nešto… on se namršti i zamisli. Iznenada golema munja ubode s neba i odalami u zemlju, nadižući silovit oblak dima i spaljene prašine.

“Daj nemoj, dragi”, reče Hera.

Ali Zeus je ne sluša. Dobio je ideju.