Opis
Stephen Fry u nastavku pretakanja vlastite životne očaranosti grčkom mitologijom u cjelovite prikaze njenih cjelina prelazi iz doba kad su junaci utrli put civilizaciji na zbivanja iz naraštaja nakon njihovog, zbivanja koja su do krvava kraja dovela jedan veliki dragulj civilizacije.
Priča o Troji praiskonska je pripovijest kulture kojoj pripadamo, poznata iz niza izvora, pa tako i temelja europske književnosti, Homeru pripisane Ilijade.
Ali radnja Ilijade tvori tek šestinu teksta ove knjige. Organski proistekla iz prvih dvaju dijelova Mythosa, Troja plete svoju priču od najveće ženske ljepote za koju je svijet ikada znao, i za koju će ikada znati, do zatiranja i razaranja kakva će kroz sva potonja doba svijet nesmiljeno pratiti.
Uzvanici su se razmicali dok je Erida dugim koracima išla stati pred polukrug ustoličenih Olimpljana. Ona zavuče ruku u ogrtač. Nešto oblo i sjajno otkotrlja se po podu pećine i zaustavi Zeusu pred nogama. Ona se okrene i izađe istim putom kojim je ušla, kroz mnoštvo skamenjenih i zanijemjelih uzvanika. Cijelo to vrijeme niti riječi nije izgovorila. Erida je došla i otišla tako hitro i iznenadno da se poneki u pećini počnu pitati nije im li se njena pojava samo učinila. Ali predmet Zeusu pred nogama bio je sasvim stvaran. Što bi to moglo biti?
Zeus se prigne i uzme ga. Radilo se o jabuci. Zlatnoj jabuci.
Zeus je pažljivo obrne u rukama.
Hera mu pogleda preko ramena. “Na njoj su neka slova”, reče oštro. “Što to piše?”
Zeus smrknuto zaškilji u zlatnu površinu jabuke: “Piše: ‘Najljepšoj’.”
Ljepota se možda čini kao jedan od najvećih blagoslova, ali može biti i kletva. Neki se rode s ljepotom od koje ljudi silaze s uma. Srećom, vrlo nas je malo takvih, ali naša moć zna donositi nelagodu, čak i izljeve boli. Tako je bilo u slučaju Helene. Njeni majka Leda i otac Tindarej (smrtni otac, barem) uskoro su otkrili da svaki neoženjeni kralj, kraljević i ratni vođa s Peloponeza, uz podosta njih s kopna, otoka i najdaljih ispostava grčkoga svijeta, staje u red za ruku nje kao nevjeste. Silna gomila željnih, moćnih prosaca počela je puniti Tindarejevu palaču, zajedno s bučnim i pijančevanju sklonim pratnjama. U svakom bi slučaju bili presretni kad bi osvojili ruku tako povoljne kraljevne iz tako velike kraljevske kuće, ali Helenina je ljepota sada bila tako proslavljena i opjevana diljem znanog svijeta da će onaj koji je dobije za suprugu steći nov i neuporediv prestiž i slavu, da se i ne spominje jedinstvena povlastica prilike da se svakoga jutra budi uz to neodoljivo lice.
Agamemnon urlikne od srdžbe. Njemu ovo nije bio osoban gubitak, nego nešto umnogome gore – poniženje, uvreda, čin prezirna izazivanja i izdaje izveden u području koje je Agamemnon smatrao svojim lenom, svojim Peloponezom.
“Čuo sam da je kralj Prijam mudar”, grmne. “Čuo sam i da je častan. Izvještaj je bio lažan. Nije ni jedno ni drugo. Nečastan je. Kad je razjario Agamemnona, dokazao je da je glup.” Kralj Mikene bio je čovjek kojem ne smeta govoriti o sebi u trećem licu.
Silan se rog, metaforičan, ne stvaran, oglasi posvud po kraljevstvima, pokrajinama i otocima Grčke. Svi kraljevi, ratni vođe, glavari, knezovići, vojskovođe, plemići, zemljoposjednici i ini nadobudni prišipetlje koji su se okupili u Sparti radi Helenine ruke i zavjetovali braniti joj i poštovati brak sad su bili pozvani da stanu iza zakletve koju su dali.
