Opis
Nakon što su bogovi stvorili sve, a Zeus je dobio svoje igračke, neke od njih odlučile su se poigrati svojom sudbinom. Perzej, Heraklo, Belerofont, Orfej, Jazon, Atalanta, Edip i Tezej odredili su sudbinu čovječjeg roda spram božanskog. Da oni nisu riješili svijet čudovišta – od Gorgona do Himere, od Harpija do Sfinge, od Halkotaurâ do Minotaura – civilizacije u njemu nikada ne bi bilo.
Njihovo junaštvo istrajava do dana današnjeg, u životnim djelima za koja je svatko od nas sposoban. Ostali su upamćeni kao Junaci.
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 33 mm / 164 x 228 x 40 mm
- težina: 750 g / 900 g
- broj stranica: 396
- papir: Munken Polar 90 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: brončana eko-koža
- tisak korica: termalni i sitotisak
- tisak knjižnog bloka: offset
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- brončani zlatorez knjižnog bloka
- naslov serijala i piščev potpis: fosforescentni pigment
“Ti to mene hoćeš oslijepiti?”
Perzej se naglo okrene.
“Pazi malo kako bljeskaš tim štitom”, začuje se ozlojeđen glas.
Učini mu se da dopire iz samog srca najbližeg mu hrastova stabla. “Znači, drveće, ipak možete govoriti”, reče Perzej.
“Naravno da možemo govoriti.”
“Obično radije ne govorimo.”
“Kad jako malo toga vrijedi reći.”
Glasovi sad počnu stizati sa svih strana šume.
“To mi je jasno”, reče Perzej. “Ali možda vam ne bi bilo teško pokazati mi u kojem smjeru leži Kistena?”
“Kistena? To je u Eoliji.”
“Prije u Frigiji, zapravo”, umiješa se još jedan glas.
“Meni se čini da je u Lidiji.”
“Pa, svakako je na istoku.”
“Sjeverno od Jonije, ali južno od Propontide.”
“Ništa ti njih ne slušaj, mladiću”, grmne jedan stariji hrast i zašušuri krošnjom. “Ma nemaju oni pojma. Preleti otok Lezb, a onda nastavi duž obale Mizije. Nipošto nećeš promašiti pećinu Sivih Sestara. Leži podno jedne stijene u obliku lasice.”
“U obliku zerdava, hoćeš reći”, pisne jedna mladica.
“Vidre, valjda?”
“Prije bi bilo kune zlatice.”
“Stijena sliči tvoru i ničem drugom.”
“Kad kažem lasica, i mislim na lasicu”, rekne starina, pa čitav zadršće tako da mu krošnja zašušti.
“Hvala”, reče Perzej. “Stvarno bih morao poći.”
Prebacivši torbicu preko ramena, pričvrstivši kosir na pojas i čvrsto primivši štit u ruku, Perzej se namršti u sebi da probudi sandale, pa se sa silnim usklikom likovanja vine u nebesko plavetnilo.
“Sretno”, doviknu hrastovi za njim. “Drži na oku stijenu u obliku svisca…”
Oko njegova četrnaestog rođendana počnu kolati glasine o bijelome krilatom konju po imenu Pegaz, koji je izašao na svijet iz rastvorenoga grkljana Meduze i odletio na grčko kopno. Odasvud su dojavljivali da su vidjeli to čudesno stvorenje, ali Belerofont je sve to obacivao kao daljnje praznovjerne fantazije za malu djecu. Zatim su poneki građani Korinta uzbuđeno počeli tvrditi kako se Pegaz doslovce nalazi među njima! Ne u samome gradu, već odmah pokraj njega. Vidjeli su ga trijezni svjedoci dok su pili na česmi u Pireni (koja nije bila ukrasno zdanje, već prirodan izvor što navire iz zemlje). Neki su mu se čak pokušali i prikrasti, pa mu se popeti na leđa, ali uvijek bi ih preduhitrio.
“Neće škoditi da odem do Pirene i pogledam”, objasni si Belerofont. “Hoću reći, sigurno će se pokazati da je to nekakav divlji brdski konjić, ali možda ga bude zabavno pripitomiti. Mogu mu čak izraditi krila, pa na njemu ujahati u grad. To možda stvori mrvu pomutnje.”
Stigavši na Pirenski izvor ugleda poneke ljude kako se motaju onuda, ali ne i konja, krilata ili ne.
“Prestrašili smo ga, pa je pobjegao”, reče jedan. “Vjerojatno se zadugo neće vratiti. Silno je strašljiv. Šmugne na najmanji šum.”
Ostave Belerofonta samog. On se prikrije iza lovorova grma i pričeka. “Nije da vjerujem da leteći konji zaista postoje. Samo me zanima kako te glasine nastanu. Sigurno postoji neko objašnjenje.”
Sunce je žarko tuklo i Belerofont uskoro zaspi. Probudi ga tih frktaj. Ne usuđujući se baš ponadati, podigne glavu i virne preko grma.
Stojeći lagano raširenih nogu, vrata svijena do vode, ondje se nalazio bijeli konj, bjelodano jasan. Krilati bijeli konj. Nije bilo dvojbe oko toga. Krila su životinji glatko izrastala iz bokova – nije bilo spoja na kojem ih je neki prevarant mogao prilijepiti ili privezati. Belerofont poželi da mu samo priđe dovoljno blizu da ga pomiluje po njušci i pridobije njegovo povjerenje. Počne mu se primicati na prstima u široku krugu. Konjima su oči na glavi smještene sa strane, tako da je vrlo teško neopaženo im se prikrasti. Uši im stružu unatrag i unaprijed, pa zapažaju i najtiši šum. A kad se prignu piti, oba ta osjetila u krajnjoj su pripravnosti. Belerofont nije stigao prijeći niti tri koraka prema Pegazu kadli konj podigne glavu, protrese grivom uz prepadnut njisak i odgalopira. Belerofont zgranuto zine kad Pegaz zagrabi prednjim kopitima po zraku, raskrili se i za tren oka vine u zrak, pa nestane s vidika.
To je arhetip u prozi za djecu, mlade, a i – budimo iskreni – tobožnje odrasle poput nas. Zagonetni otac kojeg nema. Brižna majka koja ti usađuje vjeru da si jedinstven. Da si Izabranik. “Ti si čarobnjak, Harry!” U tom stilu.
Glasi ovako.
Odrastaš u gradu-državi Trezeni u zabiti sjeveroistoka Peloponeza. Majka ti je Etra, kći ovdašnjega kralja Piteja. Pripadaš kraljevskoj kući, no prema tebi se drugačije odnose jer nemaš oca.
Tko je on – ili tko je bio?
Majka te nesnosno zavlači kad joj postaviš to pitanje. “Moguće je da je neki veliki kralj.”
“Veći nego djed Pitej?”
“Možda. Ali moguće je i da je neki bog.”
“Otac mi je neki bog?”
“Nikad se ne zna.”
“Pa, brži sam i jači nego ostali dečki. A i pametniji. Naočitiji.”
“Ne ide ti sve od ruke, Tezeje.”
“Ide! Što mi to ne ide od ruke?”
“Skromnost.”
“Pih! Iskrenost je bitnija.”
“Recimo samo da je neskromnost prilično neprivlačna. Tvojem ocu se ne bi svidjela.”
“Kojem ocu? Kralju ili bogu?”
I tako se zadirkivanje i susretljivo prepiranje nastavlja dok izrastaš iz razuzdana mališana u ponosito dijete.
Jednog sjajnog i sretnog dana tvoj bratić Heraklo dođe provesti neko vrijeme u palači. U rodu je s tvojom majkom putem važna rođaka zvanog Pelop. Obožavaš ga još otkako si čuo prvu priču o njegovim iznimnim pustolovinama. Kakva čudovišta je usmrtio, kakve je sve zadaće obavio. Kakva snaga. Kakva hrabrost. Kad stigne, odloži lavlju kožu pred vatru. Kožu Tespijskog Lava, svojega prvog velikog plijena. Sva ostala djeca iz palače zavrište i razbježe se. Samo ti je šest godina, ali pritrčiš i zgrabiš lava za grivu. Počneš se kotrljati i kotrljati po podu s njim, rikati i rikati. Nastojiš ga zadaviti. Heraklo te nasmijano podigne s poda.
“Evo momčića kakav mi je srcu mio. Kako se zoveš, bakrokosi?”
“Tezej, molim.”
“Dakle, Tezeje Molime. Kaniš li izrasti u junaka?”
“O, da, rođače, svakako da.”
I on se nasmije i spusti te na lavlju kožu i od tog trenutka znaš kako ti je suđeno, makar ne znaš baš točno što ta riječ znači, postati junak.
