Opis
Promjene do kojih je došlo u Devabadu prijelomno su utjecale na cjelokupan džinski svijet.
Od Sahrajinaca na krajnjem zapadu do Tuharistanaca na krajnjem istoku, nijedan pripadnik magijskog svijeta više nema magiju. Premda ih okolni ljudi i dalje ne vide – a kad ih i opaze, ne zadrže ih dugo u sjećanju – prisiljeni su trpjeti najgoru pečalbu od pamtivijeka.
Što više od svih vrijedi za dvoje prijatelja koji su uspjeli umaknuti iz prijestolnice i, ne znajući ni sami kako, zatekli se u maloj kasabi uz obalu Nila…
Tehnički podaci o knjizi:
- dimenzije: 160 x 219 x 47 mm / 164 x 228 x 52 mm
- težina: 1000 g / 1170 g
- broj stranica: 640
- papir: Arcoset 90 g/m2, FSC certificiran
- karton korica: FSC certificiran
- ovitak: eko-koža s efektom obrađenog metala
- tisak korica: foliotisak
- dorada korica: lentikularna
- tisak knjižnog bloka: crni offset tisak
- uvez: hladno lijepljeni oktavo arci, rasklopivi
- pokazna vrpca: satenska svila
- zaštitna kutija: zlatno patinirano drvo
Dok je Nahri bila vrlo malena, u posljednjem domu za siročad koji ju je pristao primiti upoznala je pripovjedača.
Bio je ramazanski Bajram, vruć, kaotičan dan, ali jedan od vrlo malog broja ugodnih za djecu nalik njoj, kada je imućniji živalj Kaira najskloniji skrbiti za siročad čijoj ih dobrobiti vjera naučava. Nakon što se pogostila slatkišima, i gurabijama zatrpala novo ruho – lijepu haljinicu s izvezenim plavim ljiljanima – pripovjedač im se pojavio u maglici opala šećera i žege popodneva, i djeca okupljena oko njega brzo su pozaspala, uljuljkana tim vještim glasom u snove o dalekim zemljama i odvažnim pustolovinama.
Nahri nije uljuljkao, međutim; opčinio ju je, jer kazivanja o magičnim kraljevstvima i izgubljenim nasljednicima prijestolja tvore suštinu krhkih nada kakve će djevojčica bez imena i obitelji gajiti u najskrovitijem kutku srca. Ali zbunjivao ju je način na koji ih pripovjedač sriče. Kan va ma kan, stalno je ponavljao pri opisivanju bajoslovnih gradova, zagonetnih džina, domišljatih junakinja. Bilo je i nije. Ta kazivanja kao da su nastavala svijet između ovog i drugog, između istine i laži, što je izbezumljivalo Nahri od čežnje. Morala je doznati jesu li ona zaista stvarna. Doznati ima li za nju nekoga boljeg mjesta, nekoga svijeta u kome se sve ono što potajice izvodi rukama smatra uobičajenim.
I tako ga je počela zapitkivati. Ali je li to bilo stvarno? oštro ga je pitala. Je li se sve to zaista zbilo?
Pripovjedač je slijegao ramenima. Nahri se još sjećala dizanja ramena, kriješenja očiju nad odvažnošću djevojčice. Možda jest, a možda i nije.
Nahri je ustrajala, pa posegla za prvim primjerom pri ruci. To je onda kao to u vašim prsima? To što izgleda kao rakovica oko pluća, to što vas tjera da kašljete krv?
Zinuo je na to. Bože, sačuvaj me, užasnuto je prošaptao, a slušači su se zgranuli oko njih. Suze su mu ispunile oči. Ne možeš to znati.
Nije mu mogla odgovoriti. Ostali odrasli brzo su se umiješali, podigli ju za ruke dotle grubo da su joj otrgli rukav nove haljine. Ta je kap prelila čašu za djevojčicu punu nelagodnih izjava, djevojčicu koja u snu plače na jeziku koji nitko nikad nije čuo, i na kojoj nema modrica i ogrebotina kad ju druga djeca prebiju. Nahri su izvukli iz trošne zgrade dok ih je kumila da joj kažu u čemu je to pogriješila, pa je pala u prašinu u svečanom ruhu i sama se uspravila na ulici dok je svijet slavio uz obitelji u toplim kućama kakve nikad nije upoznala.
Kad je dom za siročad zalupio vrata za njom Nahri je izgubila vjeru u magiju. Bar do dugih godina potom, kada joj je devski ratnik tresnuo pod noge sred prepleta grobnica. Ali sad, dok je Nahri posve zbunjeno zurila u poznati potez Kaira, one arapske riječi sijevnu joj u sjećanju.
Kan va ma kan.
Bilo je i nije.
Trstika je grebala Nahri po nogama dok su brzo išle kroz poplavljeni rit. Ona opet brizne u plač i zarije lice u topli vrat nositeljice.
“Tiho, ljubljeno moje malo”, prošapće žena. “Ne puštaj glasa.”
Spuste se u uzan kanal za navodnjavanje polja. Nahri zirne kad su prošle kraj šadufa, sprave za navodnjavanje čije su grede stršale spram noćnog neba kao orijaške pandže. Zrak je bio pun dima i vrištanja iz zapaljene kasabe iza njih, dok zastor papirusa nije krio užas iz kog su jedva utekle. Od kasabe im se sad vidio samo smrskani vrh minareta džamije nad morem šećerne trske.
Ona zarije prstiće ženi u halju i privije se. Dim je pekao Nahri u plućima, nimalo sličan ugodno čistome mirisu plamenčića koje voli stvarati pjevanjem. “Strah me je”, prošapće.
“Znam.” Dlan joj pomiluje leđa. “Ali samo se strpi dok se ne pojavi rijeka. El Nil. Vidiš li ga?”
Nahri ga spazi. Nil, gdje hitro i tamno teče pred njima. Ali tek što pljusnu u njegove pličine kadli se opet začuje on – neznanac koji je došao i progovorio onim glazbenim jezikom kojim se Nahri nikad ne smije služiti izvan malenog im doma, onim riječima što joj šapuću i bukte u umu dok joj oderana koljena zacjeljuju i dok dahom vraća u život mače zgaženo kolima nehajna trgovca.
“Durijo!” prodere se neznanac.
Žena ga prečuje. Jednom si rukom prebaci Nahri na bok, pa zarije zube u
drugu dotle da prokrvari i gurne ju pod vodu.
Dara je isprva pomislio da je to greška. Kada se ispostavilo da nije, snašli su ga i ushit i panika. Maloljetne Afšine nikada ne poziva Nahidsko vijeće. Dara je znao da je miljenik – iako pripada darovitu pokoljenju Afšina, za glavu i ramena nadvisuje subraću što se vojne vještine tiče. Smatrali su ga čudom od djeteta s lukom i prije dvije godine odveli na posebnu obuku, a ta je odluka potiho jedila njegovog oca. Zajdi al Kahtani generalima izlaže prijedloge na glasanje i šalje im sinove u obnovu kasaba koje smo mi razorili, sjećao se očeve pritužbe majci u razgovoru ispod glasa, dok mi pretvaramo ratnike koje treba obučavati za vođe u asasine.
Nego što, Dara je došavši onamo ugledao oca Artaša gdje kleči podno prijestolja šedua s kacigom sa strane. No sve mu je u izrazu bilo naopako. Svatko se klanjao Nahidima, ali očaj je tinjao podno pažljivo suzdržanog lica kakvo Dara nikad prije nije vidio. Srce mu je nabijalo takvom silinom da ga je čuo u ušima, a to mu je dodatno pojačalo nelagodu, jer je znao da ga vidari također opažaju.
Sav ukočen od treme, Dara se prostro ničice i prije negoli se primakao prijestolju, spustivši se na pod i utisnuvši lice u ćilim.
Smijeh prekine napeti tajac. “Pristupi, mladi ratniče”, šegački će jedan Baga Nahid. “Ne možemo baš voditi razgovor dok si skroz ondje.”
Spustivši pogled, užarena lica, Dara im priđe i smjesti se na šiljte kraj oca, žarko željan upitati ga šta je sad ovo. Artaš je bio tvrd. ali pun ljubavi, Dari u isti mah i zapovjednik i otac. Dara mu nikad nije usprkosio, vazda se ugledao u oca prije svih, a kad ga je ugledao odjednom poklonjenoga u smrknutoj šutnji sav se pogubio.
“Digni glavu, momče. Daj da te vidimo.”
Dara pogleda u njih. Sunce je sjalo na prijestolje, što ga zaslijepi, te on zažmirka i razabere Blagoslovljene Nahide kao nejasne prilike u plavim i
bijelim odorama, lica pod velom. Petero je tu sjedilo, jedno na prijestolju, a ostali na draguljnim stolcima. Čuo je da naizmjence stoluju i posjeduju Sulejmanov pečat. Nitko izvan te porodice ne zna tko i kada vlada.
Čuo je i da ih je u Vijeću svojevremeno bilo trinaestoro – a prije toga čak i više. Svijet je šaputao da se Nahidi međusobno glože, da se rodbina za suzdržano izražavanje neslaganja šalje u izgon, a one koji se neuvijeno usprotive ubrzo proguta mrak. Samo što su to glasine, svetogrdne glasine koje dobri Deve – Deve poput Dare – na slušaju.
Nahidu se iz glasa čulo da se smiješi. “Naočita li mladića”, napomene. “Mora da se silno ponosite, Artaše, što ste odgojili tako predana ratnika, koga svi učitelji hvale zbog vještine. Zbog poslušnosti.”
Otac progovori s oklijevanjem. “On mi je život.”
Dara zabrinuto zirne u oca i iznenadi se spazivši da je nenaoružan, da mu nema željezne kame koju inače nosi o pojasu. Tračak straha prostruji kroz njega. Šta je moglo svesti kolosa od oca na ovakvo stanje?
“Dobro.” Odsječan glas Baga Nahida vrati Dari pozornost. “Jer nužan nam je upravo takav za jedan veoma važan zadatak. Težak je, ali moglo bi se reći da se već odavno nismo suočili s presudnijim.” Zagledao se u Daru preko vela. “Smatramo da si ti taj.”
Zapanjen tom izjavom Dara umalo ne prekrši protokol, i zausti da im prigovori. Mora da griješe. Vješt je, ali i maloljetan, godine ga još dijele od prve četvrti stoljeća. Afšini si postavljaju znamenito stroge aršine, napose oko obučavanja idućeg pokoljenja. Njihovi ratnici ne priđu bojnom polju dok ne stasaju; nečuveno je da predvode zadatak.
Samo, jednog se Nahida ne dovodi u pitanje – dobar je afšin poslušan – pa Dara tad reče jedino što je mogao. “Tu sam da služim.”
Sad se sjeti kako su se Baga Nahidu oči stisnule od osmijeha skrivena velom. “Vidite kako je to lako, Artaše?” izjavio je, a potom se opet obratio Dari. “Postoji grad zvan Kvai-zi…”
